Piše: Lana Poljak Branisavljević
SRCE ZA DRUGOGA
Nedavno sam susrela dugogodišnjeg poznanika i dok smo zajedno koračali ulicom upitam ga kako je. Odgovori mi pomalo tjeskobno: “Borim se svaki dan sa svojom psihom, teško mi je. A znaš, najviše me pogađa samoća, što nemam s kime popričati…”
Ljudi su danas toliko željni tog susreta oči u oči, kada čovjek ima vremena susresti drugog čovjeka, kada ne pitaš drugoga kako je samo po nekoj navici, nego zato što ti je ta osoba važna i što ti je stalo do nje. Prisjetim se povremeno obiteljskih i prijateljskih okupljanja u našem domu dok sam bila dijete. Moji roditelji su često bili domaćini u raznim prigodama, pa je kod nas uvijek bila “puna kuća”, nerijetko ispunjena smijehom i pjesmom.
Ljudi ne mogu jedni bez drugih.
Nama su potrebni i zagrljaji i stisak ruke i pogled i osmijeh. No, još više od toga potrebni su nam oni koji nas prihvaćaju, koji nas ljube i koji nam žele dobro. Potrebni su nam ljudi koji u srcu nose ljubav, istinu i ljepotu i žele je drugima donositi. Nedavno sam pročitala da je netko izrekao simpatičnu, a tako istinitu rečenicu: “Što u srcu nosimo, to drugima prenosimo!”. Srce je središte našeg bića, naše osobe. U srcu pohranjujemo važne stvarnosti, iz srca možemo govoriti, iz njega dolazi ljubav, nježnost, dobrota, strpljivost, spremnost za nekoga živjeti, pa i umrijeti. No, duhovno srce je često i izranjeno. Ono tada može mrziti, prijetiti, zatvoriti se pred drugima, biti oholo, zavidno, osvetoljubivo, ogorčeno, hladno.
Probaj sada malo zastati, dragi prijatelju… “Zaviri” u svoje srce…Što ti u njemu nosiš? Kakvo je tvoje duhovno srce? Što izlazi iz njega? Promotri svoje misli…Kakve su? Opažaš li kakve riječi izgovaraš? Primjećuješ li svoje reakcije i postupke?
Samo Onaj tko poznaje moje srce može vidjeti što je u mom srcu.
Tko je to? To je moj Stvoritelj, Srce srca moga. Čovjek ne može znati što je u srcu drugoga, zato smo često skloni drugoga suditi, truditi se drugoga sebi “prilagoditi” i “popravljati” prema svojim mjerilima. Potrebno nam je iznova posvjestiti – svi smo jednako ljubljeni od Stvoritelja, baš svatko od nas, a napose onaj čije je srce najizranjenije, najpotrebnije, najusamljenije.
Poslušajmo danas vapaj tog ranjenog čovjeka pokraj nas: “Nemoj me ostaviti u samoći!”. Tko je ta konkretna osoba u tvojoj obitelji, u tvom susjedstvu, župi, na radnom mjestu? Pričaj mu, a još više svjedoči mu svojim životom o tome kako ga Stvoritelj neizmjerno ljubi i kako ga nikada neće ostaviti. Tada srce dotiče drugo srce, tada ljubav rađa novu ljubav i neraskidivo nas povezuje jedne s drugima.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
