Piše: Lana Poljak Branisavljević
ŽIVOT PUN SMISLA
Ovih dana kada smo na poseban način zagledani u život i djela našeg profesora Tomislava Ivančića, promišljam upravo o tome što to znači imati ispunjen i svrhovit život ovdje na zemlji. Da li nas ti brojni zadaci i stvari koje u danu činimo zaista vode u pravi Život?
Kako živjeti radosno u svojoj svakodnevici kada nas sa svih strana pritisnu nedaće i napadi zla? Kako pronalaziti mirnoću kada oko nas sve bijesni? Kako ulaziti u sabranost kada ti se istovremeno nameću tolika zaduženja i jedva sve stižeš?
Kada me “zapljusnu” ovakva i slična pitanja, iznova se zagledam u život našeg profesora. I tada mi postaje jasno da čovjek jedino i samo može preživjeti sve muke i prepreke svoga života ako je njegov život duboko i neraskidivo ukorijenjen u Stvoritelju, ako s Njime svaki dan razgovara, ako se na Njega u potpunosti oslanja, ako s Njime ulazi u svaki posao i svaku životnu zadaću. S ljubavlju prihvaćati svoj život koji nam je darovan i svaki novi dan iznova prepoznavati i otkrivati ljepotu i bogatstvo koje je u nama samima – to je otkrivanje smisla moga i tvoga postojanja.
Jedino iz ljubavi koju prihvaćamo iz Stvoriteljeve ruke možemo onda biti vidljiva ljubav za druge. Jedan život dobiva puninu upravo u darivanju sebe drugima, baš poput svijeće koja izgara i daje svjetlo i obasjava mnoge korake i putove.
Čuvajući sebe i štedeći svoje tijelo, ne razvijajući svoje sposobnosti i talente, ugađajući samo svojim požudama i željama, čovjek ostaje na površini življenja, kao da je zagrabio mutnu vodu umjesto bistre vode s izvora. Strpljivo, dostojanstveno i odvažno koračati iz minute u minutu dana, tjedna, mjeseca i godine, sa sigurnošću da je naš život u Stvoriteljevim rukama – to je put.
Budimo svjesni da smo pozvani uvijek biti novi, mijenjati svoje misli, riječi i djela, ljubiti i praštati, učiti i stvarati, pisati i skladati, promišljati i istraživati… Vrijeme koje je pred nama prava je prilika da zastanemo, odbacimo užurbanost i “zagrabimo” do te žive vode Života! Tada ćemo i mi, baš poput profesora Tomislava Ivančića, ostavljati neizbrisiv trag kuda god pošli.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitiza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.