Piše: Sanja Popadić
Drvo je tako prirodno, tako prekrasno, kao da priča priču, kao da mi želi nešto reći. Danas sam prolazila Zrinjevcem i divila se prekrasnom drveću i fontanama koje ponosno izbacuju vodu poput nekoga trofeja.
Kapljica vode te može zadiviti, izrasla tratinčica ili maslačak, vrapčić koji pjeva, travnjak koja te oduševljava svojom bojom i mekoćom. Koliko puta u danu samo prođem parkom ili ulicom a da se niti ne obazrem, ne pogledam gdje sam, gdje se nalazim, što ja to vidim i da li sam ja uopće svjesna prirode i građevina oko sebe ili samo jurim.
Da li živim sada, ovaj trenutak i upijam bogatstvo prirode u sebe ili ostajem prazna?
Bilo je tako dok nisam progledala, dok mi se nisu otvorile duhovne oči za ljepotu stvorenoga svijeta, za sve ono što je lijepo, skladno, profinjeno i elegantno. Mi živimo na zemlji i proživimo ovaj život hodajući poput slijepca i jedini koji nam može zatvoriti oči za zlo a otvoriti za dobro jest Isus iz Nazareta. Kako kaže mali princ u knjizi francuskog pisca Antoinea de Sainta-Exuperyja:
„Samo se srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“
