„Samo Božja ljubav može izliječiti sve rane Ukrajine.”
T. Ivančić
Pripremila: Marija Sohacka
Križni put kojim Ukrajina prolazi opran je suzama boli djece siročadi, udovica slomljena srca i nepodnošljive muke majke koja nikada neće moći zagrliti svoje dijete. Ukrajina je zalivena krvlju branitelja i napaćenog ukrajinskog naroda.
„Samo Božja ljubav može izliječiti sve rane Ukrajine”, rekao je profesor Tomislav Ivančić.
Profesorovi sljedbenici otvorili su putove ukrajinskom narodu koji su mnogima u Hrvatskoj pomogli da dožive ozdravljenje, pomogli otvoriti srca Božjoj ljubavi. U veljači 2023. godine održan je seminar nove evangelizacije za kler i kršćane Ukrajine. Na seminaru je sudjelovalo više od 80 sudionika. Kateheze seminara bile su isprepletene vlastitim iskustvom susreta s Bogom koji je živ.
Jedan od evangelizatora svjedočio je o slučaju kada su ga zarobili neprijatelji. Događaji su se razvili tako da je srpski oficir preuzeo stvar. Upravo je on spasio Josipov život iz ruku bijesnih Srba. Ova je nevjerojatna situacija pomogla Jozi da se oslobodi mržnje prema svojim neprijateljima i dovela do svijesti da je za Boga svaka osoba važna, svaka osoba je Božje dijete. Josip je također ispričao kako je svako jutro, putujući na posao, u molitvi predavao sve svoje podređene Bogu. I unatoč brojnim bombardiranjima u tim mjestima gdje su radili njegovi podređeni nije im pala niti jedna vlas s glave. Govornik je naglasio da je on otvorio vrata Bogu, a Božja ljubav spasila njegove ljude.
Evangelizatorica čija su braća otišla u rat braniti svoju obitelj, svoju Domovinu, ispričala je kako su molili za Domovinu članovi Zajednice Molitva i Riječ danonoćno nekoliko godina prije početka rata. Također, podijelila je profesionalno iskustvo rada s djecom u vrijeme rata.
Raditi s djecom bilo je jako teško. Tada je Ana u skrovitosti pred Bogom molila za djecu s vjerom, sve im opraštala, nastojala o njima misliti samo dobro, otvarala cijelo srce Božjoj Ljubavi, i u njezinu srcu rasla je ljubav prema toj djeci te ih je već gledala kao da su njezina. I djeca su se mijenjala.
Mladi članovi zajednice, Anđela i Mihovil, posvjedočili su da je nova evangelizacija važna za mlade. Ova svjedočanstva bila su vrlo važna za napaćeni ukrajinski narod. Svjedočanstva su dala primjere kako dostojanstveno ići teškim putem, ne dopustiti da vas zaslijepi mržnja i želja za osvetom.
Vrijedno je spomenuti dobro odabrane citate tijekom seminara: „Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu!”, kardinal Franjo Kuharić. „Svijet treba svjedoke koji svojim životom govore o Bogu”, papa Pavao VI.
Na seminaru je također istaknuto da je hagioterapija rođena u novoj evangelizaciji i za osobu koja se želi baviti hagioterapijom duhovna hrana je evangelizacija. Važni naglasci izneseni su u odnosu na činjenicu da Zajednica Molitva i Riječ djeluje s blagoslovom Katoličke Crkve od početka njezina djelovanja do danas.
Dragocjeno je bilo dijeljenje iskustava sudionika tijekom seminara, a to su:
Svećenikove riječi „Bože, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri” podsjećaju nas na to koliko je važno uvijek iznova jačati svoju vjeru i brinuti se za duhovni rast. Na seminaru smo često bili dovedeni do toga.
Također, kapelan koji putuje među branitelje govorio je o snažnoj vjeri i strahopoštovanju s kojim vojnici primaju sveta otajstva.
Ovdje želim napomenuti da je profesor Tomislav Ivančić istaknuo kako je važno poštovati vojnika kao osobu koja čini nešto vrlo vrijedno i važno za dobrobit ljudi, za Domovinu. Upravo taj stav bio je opipljiv u svećenikovu svjedočanstvu i bio je vrijedan uzor polaznicima seminara.
Prisutnost biskupa Bohdana Manysina bila je vrlo važna za naš događaj. Biskup je prikladno rekao da je važno mijenjati se jer tada postoji mogućnost da će se druga osoba promijeniti u vašoj blizini. Često su o ovim aspektima govorili voditelji seminara. Što se osoba više trudi raditi na sebi i praktički provodi ono što je čula, time će pomoći onima koji su u blizini.
Seminar je trajao četiri dana, od 13. do 16. veljače, uoči spomena na polazak u vječnost profesora Tomislava Ivančića. Taj je datum predložila osoba koja nije znala za tu slučajnost. A postoje li slučajnosti u životu? Ne vodi li Gospodin sve, a sveci zagovaraju za nas?
Ovdje bih željela spomenuti priču pratitelja Tomislava Ivančića o tome da je profesor Ukrajinu nosio u srcu, vjerojatno zato što je osjećao boli njezina naroda. A i prije odlaska u vječnost često je spominjao svojim sljedbenicima: „Pamtite Ukrajinu”.
Biskup iz Ukrajine Bohdan Dzyurah, kojeg je Tomislav Ivančić zvao svojim prijateljem, danas rado govori o tome kakvo je veliko srce imao profesor Tomislav Ivančić za napaćeni ukrajinski narod. Godine 2015. profesor Tomislav je nazvao biskupa. Danas je biskup s nama podijelio o čemu su razgovarali: „Pater Tomislav upitao me: ‚Kako ste u vrijeme rata?’ Rekao sam mu: ‚Oče, još nismo uspjeli zaliječiti rane komunističke prošlosti, a već nove strašne rane padaju po našem narodu. Kako možemo izliječiti te rane?’, na što je on odgovorio:
‚Samo Božja ljubav može izliječiti sve rane Ukrajine’.”
