Piše: Ana Perišić, hagioasistentica

Tko si Ti i tko možeš postati?!

Pitanje svih pitanja je upit koji treba čovjek postaviti samome sebi: Tko si zapravo Ti? I, tko Ti možeš postati? Obično smatramo da se odgovor podrazumijeva: ako je Tebi (nešto) jasno,onda je baš to odgovor na pitanje. Ipak, signali ljudskog unutarnjega stanja pokazuju nešto sasvim drugo.

Osjećaj, kao neka duboka spoznaja, skrivenim drži ljudsku nesigurnost, strah od odbačenosti, bezvrijednost, ljutnju zbog teških životnih izazova. Čovjek kao da se boji
zaviriti u te dubine, jer će vjerojatno tamo otkriti neki bezdan, duboku bol besmisla. No,
postoji nada da to nije tako. Potrebno je pogledati malo bolje. Baš se tu skrila nadasve
vrijedna tajna o čovjekovom smislu postojanja.

Idemo redom. To da smo neponovljivi, originalni, nešto je što je svima jasno. Nikada, ali
nikada više neće postojati osoba kao što si Ti. No, kakav je taj original, po čemu se razlikuje od drugih originala, tek treba otkriti. Sad će se netko od Vas čitatelja nasmijati, prisjećajući se koliko godina ima: 30, 65 ili više. Čovjek može proživjeti cijeli svoj život, a da ne otkrije vrijednost vlastite originalnosti, niti misiju koju je ovdje na Zemlji samo on/ona mogao/-la ostvariti. Gdje je “kvaka”, upitali bi mladi.

Prvo: čiji/-a si zapravo Ti?

Otkrivanje sebe ne ide od onoga što Ti se čini da si mogao/-la biti, što su drugi očekivali pa se to nije ostvarilo, ali je nekako prisutno kao nerealizirana mogućnost, kao da si nečija čežnja. Ti si nečiji obris, dionik postojanja Apsolutnoga. Ti si dobrota same Dobrote. Istina o Tebi je da si dragocjen/-a prvenstveno zato što si od Njega.

Tvoja vrijednost ne može prestati, ona je praiskonska. Tu je “kvaka”. Nemoć da sebi ovo
predočiš i prihvatiš je onaj primarni putokaz kuda Ti je s ovim životom krenuti. Nigdje Ti nećeš stići, ako ispustiš iz vida temeljnu istinu o sebi: vrijediš jer postojiš, vrijediš jer Te netko zamilovao, htio, odlučio je s Tobom dati dio sebe ovome svijetu. To je ono što
tražiš od ljudi. Nesretni su Tvoji dani jer ne vjeruješ u tu istinu, a opet tako snažno vapiš za
njom.

Čovjek i šutke i u kriku, luta svijetom tražeći da mu drugi ljudi utaže tu nutarnju glad. Zar nije ludost tražiti nešto od onih koji imaju isti problem, koji su u manjku te iste
sigurnosti, ljubavi, možda i više od Tebe?!

Uz sav Tvoj veliki trud i godine zalaganja, možeš promašiti svoj cilj, svoju sreću postojanja, ako ne zastaneš i pronikneš u svoju nutrinu potraživši svog Oca. I dalje će ostati ona praznina koju slutiš u sebi, ako se ne dopustiš ukorijeniti u Njegovoj zamisli. Ako je stvarajući Tebe puninu sebe dao, pa onda je i poslanje izvrsno, samo Tvoje, originalno. Sve ostalo je tjelesno, propadljivo i predstavlja prazninu.

Bit nije u stvaranju materijalnoga, nego u egzistiranju. Bit nije što treba za svijet napraviti i kako ovdje preživjeti, nego već sada se dati voljeti, prihvatiti da si beskrajna vrednota. Čini Ti se kako je to nešto banalno, nebitno i glupo, da je kasno za tu preobrazbu, ali ako ne pokušaš, nastavit ćeš nositi na svojim plećima svu nesreću svijeta.

Budi pametan/-na, zavoli sebe – danas, krajnji je čas.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.