Kako biti vrhunski hagioasistent

Iz Minute za tebe prof. dr. sc. Tomislava Ivančića, emitirane 7. , 8. i 9. srpnja 2017. godine.

Izvor: www.ple-mir.com

Antropološka medicina je znanstvena medicinska disciplina koja u sebi sadrži terapijsku metodu koja se zove hagioterapija. Hagioterapija u sebi pak sadrži antropološku hagioterapijsku stvarnost, a to znači hagioterapijsku antropologiju koja proučava čovjeka, ali pod vidom ranjenosti njegove duhovne duše i mogućnosti terapije te iste duhovne duše. Ne radi se dakle o nekoj vrsti medicine koja bi proučavala tijelo ili psihu čovjeka, nego proučava baš duhovnu dušu. Hagioterapija ima i svoje specifičnosti koje nemaju ni psihijatrija, ni somatska medicina. Somatskom medicinom ljudi se služe na način da uzimaju lijekove koji liječe. U psihijatriji također ne liječi liječnik, nego se uzimaju lijekovi ili se psihološkim metodama nastoji pacijenta dovesti do toga da promijeni svoj životni stav da bi poboljšao svoje psihičko stanje. Međutim, u hagioterapiji se radi o nečem drugom. Hagioterapija nema svoju ljekarnu, niti ima svoju specifičnu farmaceutsku tvrtku koja bi pravila lijekove.

Lijek su ljubav i sloboda u hagioasistentu

U hagioterapiji je lijek zapravo sadržaj samog terapeuta ili hagioasistenta. Hagioasistent u sebi treba imati ljubavi koju je on, kroz svoje vlastito liječenje, uspio upiti u sebe i ta ljubav kroz njega zrači na pacijenta. On u sebi treba imati iskustvo slobode od ovisnosti o cigaretama, drogi, ili alkoholu, ili igrama na sreću, ili psovanju, ili ogovaranju… A kad se on nečega oslobodio, onda ta sloboda iz njega djeluje na drugoga. Time što je hagioasistent sam sebe izliječio od raznih ovisnosti, u njemu je ta sloboda koja u mozgu stvara nove sinapse, odnosno nove mogućnosti koje nevjerojatno djeluju na mozak hagiopacijenta i on neposredno doživljava svoje ozdravljenje. Drugim riječima, u hagioterapiji može nastati pogreška ako hagioasistent nije dobro razumio svoju struku pa ako misli da je dovoljno da hagiopacijentu samo protumači mnoštvo stvari, rekne mu dijagnozu i terapiju, rekne mu da si pokuša osvijestiti Božju ljubav ili osvijestiti da želi biti slobodan. To nije dovoljno. Potrebno je da hagioasistent posreduje, da ima zdravlje koje želi dati hagiopacijentu. U tome je specifičnost hagioterapije. Naime, čovjekova duhovna duša nema dijelova, nego je uvijek cjelina. Budući da je duhovna duša okrnjena i ranjena, ona je nesposobna iz sebe projicirati zdravlje, već projicira bolest i nove ranjenosti. Čovjek koji je duhovno ranjen, koji nije doživio ljubav, pokazuje agresivnost i stvara oko sebe ono suprotno od zdravlja, agresivne ljude koji se time štite od njega. Naprotiv, čovjek koji je u sebe uspio upiti bazičnu ljubav i povjerenje, doživljaj da je ljubljen, dragocjen i željen, iz sebe projicira ono što on jest. Kao što svjetiljka koja je uključena u struju žari svjetlo i radost, ljudi uz nju vide i žive, a svjetiljka kojoj je izgorjela žarulja ili koja nije uključena u struju žari mrak i stoga i strah. Isto je s hagioasistentom koji u sebi ima to svjetlo, koji je u sebi izliječio niz ovisnosti, ranjenosti, negativnosti, samosažaljenja i slično, on tako djeluje na hagiopacijenta da ovaj postaje zdrav.

Drugim riječima, za hagioterapiju je bitno da djelatnici u njoj budu ljudi koji su sami iskusili hagioterapijske postupke i time u sebi imaju dokaz da oni djeluju te dokaz kako djeluju i kako ih treba posredovati.

U srcu nastaju stvarnosti duha

Nadalje, u hagioterapiji ljudi često krivo shvaćaju da je važno sam izreći, npr. rečenicu Bit će bolje ili rečenicu Ja mogu, ja hoću, ja vjerujem; kao da će se time što smo verbalno izgovorili te riječi nešto dogoditi. To je krivo. Jer, čovjekov duh i duhovna duša nisu jezik. Jezik samo izgovara naučene formule i riječi koje većinom nisu uvijek spojene sa srcem. Sa srcem su spojene tek one riječi kroz koje doživljavamo da nas pogađaju, npr. ranjenost ili dobrota drugog čovjeka, koje dodiruju ne samo naše emocije, jer emocije su psihička razina, nego daleko dublje, dodiruju naše afekte i time nas iznutra mijenjaju. Kada dakle naš jezik izgovara takve riječi, kad je spojen sa srcem, onaj tko nas sluša doživljava određen mir, slobodu, ljubav, nešto što ga je oduševilo jer osjeća da netko misli na njega, da ga cijeni i poštuje. Tada zapravo u srcu nastaju stvarnosti duha koje onda jezik izgovori. Izgovarajući riječi, djelujemo na druge oko sebe, ali i na same sebe.

Time što izgovaramo riječi Bit će bolje s dubokim uvjerenjem, jer smo to već doživjeli ili jer smo duboko ganuti time što nam je netko rekao da je već tim riječima moguće stvoriti određeno ozdravljenje ili bar započeti proces ozdravljenja duha, time će se spontano, preko izgovorenih riječi rađati zdravlje. Jer, riječi se upisuju u genom i tako djeluju na sve stanice. Zanimljivo je kako hagioterapija zapravo pomaže da se zapisi u našim genima promijene, odnosno da naš genom dobije novi zapis; da naša sloboda odluči o našoj budućnosti i da dobrota u nama odlučuje, a ne zloća.

Nije tako lako biti hagioasistent, odnosno djelatnik u hagioterapiji. Jedna liječnica je rekla da je daleko teže studirati hagioterapiju negoli medicinu. Sigurno je da je hagioterapija temeljna terapija jer se u njoj kriju lijekovi za više od 70 % uzroka svih bolesti psihe i tijela. Zato je neizmjerno važno raditi na hagioterapiji. No, potrebno je znati da se hagioterapija najprije bavi duhovnom dušom. Dakle, ne psihom, ni tijelom. Drugo, njezina je znanost  antropološka medicina, a hagioterapija je metoda toga rada. Hagioterapija se ne bavi nikakvim vjerskim pitanjima i problemima. To čine Crkva, vjera, religija. Ona se ne bavi ni ikakvim psihičkim problemima jer to čine psihoterapija, psihologija, psihijatrija. Ona se ne bavi ni ikakvim fizičkim, odnosno somatskim pitanjima, jer time se bavi medicina. Hagioterapija se bavi svojim područjem, duhovnom dušom. Međutim, vrlo je lako zamijeniti ili pomiješati hagioterapiju s nekom vrstom karitativnog djelovanja ili pak nekom vrstom religioznog djelovanja, ili pomisliti kao da je to neka molitva koja liječi sve bolesti. Hagioasistent može ući u problem ako pomisli kako je on dužan pomoći hagiopacijentu u svim njegovim problemima, i fizičkim, i socijalnim, i interpersonalnim, i psihički različitim problemima, ranama i krizama. Hagioasistent upada u zamku ako pomisli da hagiopacijentu treba biti i savjetnik u raznim stvarima; time ne radi svoj posao, a i ono što pokušava raditi čini krivo jer nije stručnjak za to područje.

Biti discipliniran, ponizan i jednostavan

Iako molitva liječi fizičke, psihičke i duhovne bolesti, govoreći o njoj ne može se sustavno raditi s pacijentima. Molitva ne može sustavno izliječiti i molitva ne ovisi samo o nama. Naša molitva je razgovor s Bogom. Osim toga, s hagiopacijentom ne može moliti bilo tko, odnosno time što je netko hagioasistent ne znači da je ujedno i molitelj i ako molitvom s pacijentom pokušava doći do nekog zdravlja, razočarat će pacijenta. Molitva se treba prepustiti stručnjaku, svećeniku ili drugima koji su stručni na tom području i koji na taj način pomažu ljudima. Hagioasistent nema pravo miješati kompetencije. Također, hagioasistent koji je studirao psihologiju i psihijatriju, može upasti u zamku i misliti kako s razine psihoterapije ili psihologije može djelovati na hagiopacijenta, što je opet krivo. Hagioasistent treba raditi hagioterapiju i hagiopacijent je došao njemu, a ne psihologu ili psihijatru. Ako hagiooasistent primjenjuje psihologiju i psihijatriju, umjesto hagioterapiju, hagiopacijentu čini nepravdu i sigurno mu neće mnogo pomoći. Drugim riječima, na hagioasistentu je velika odgovornost da se čvrsto, kao privezan, drži svoje struke, da radi ono za što je poslan i odabran, ono što je učio u hagioterapiji i da na njezinom području kompetencije napravi ono što treba. Ako je potrebno moliti za pacijenta, treba ga poslati u Crkvu među svećenike ili u neku molitvenu skupinu; ako je potrebna psihološka ili psihijatrijska pomoć, treba ga poslati tim liječnicima, a hagioasistent mora i smije raditi samo hagioterapiju. Ako je hagioasistent površan ili pomaže drugima na neki drugi način, blati autoritet hagioterapije te hagioterapiji, i sebi, i hagiopacijentima i drugima čini negativnu uslugu. Vrlo je važno biti discipliniran, ponizan, jednostavan te hagioterapiju ne upotrebljavati za sve i svašta. Svaštarenje je uvijek površnost i pokazatelj je da onaj koji to čini nije hagioterapijski stručnjak, nego neka vrsta alternative. Shvatimo da hagioterapija nije za sve i sva; ona nije isto što i molitva koja može sve liječiti. Ona liječi samo duhovnu dušu i ništa drugo; ali ona može pomoći psihičkoj duši i čitavom tijelu samo ako na svojoj razini, na razini duhovne duše izliječi sve uzroke one bolesti koja se pojavila na psihičkom i somatskom području. Ali, ne radi se o liječenju na somatskom i psihičkom području, nego o ozdravljenju na duhovnom području. To su pravila kojih se hagioasistenti trebaju čvrsto držati kako bi bili vrhunski i kako bi doživjeli čudo kako se može pomoći čovjeku.