Piše: prof.dr.sc. Tomislav Ivančić
Po svom zvanju služimo drugima
Poštovani čitatelju, razmatranje u nastavku teksta želi razjasniti jedno vrlo važno pitanje. U društvu postoje različita zvanja i ta zvanja služe ljudima. Jedni su radnici, a drugi su kućni pomoćnici. Jedni su liječnici, drugi su pacijenti. Jedni su cestari, a drugi su vozači. Jedni su policajci, drugi su vojnici, treći političari, četvrti su kulturni i umjetnički ili prosvjetni djelatnici. Također, u Crkvi imamo svećenike, biskupe, redovnike, redovnice. I svaka redovnička zajednica ima svoju zadaću, svoju karizmu.
Društvo bi vrlo brzo nestalo kada ne bi bilo najrazličitijih zvanja. I ne postoji neko važnije ili manje važno zvanje. Kao profesor, ja služim ljudima, svom fakultetu i cijelom sveučilištu. Liječnik služi pacijentima, bolnici i čitavu zdravstvu. Poljoprivrednici služe da imamo što jesti i da ta hrana bude zdrava. Svi ljudi, svatko u svom zvanju, uvijek služi drugima i tu je bit našeg života. Biti na službu drugima. Zašto? Jer su i drugi na službu nama. Živimo od onoga što su drugi napravili; živimo od onih koji proizvode kruh, cipele, čarape, odijela, automobile, zrakoplove, tramvaje, bicikle…; liječimo se onime što rade liječnici i farmaceuti, školujemo se onime što rade odgajatelji, učitelji, prosvjetni djelatnici i sveučilišni profesori. Živimo od drugih i zato trebamo živjeti za druge.
Svatko od nas ima svoje životno zvanje, specifično svoj životni projekt. Ili bolje, svatko od nas je određeni projekt.
U tom kontekstu, i Zajednica Molitva i Riječ ima bitne, temeljne zadaće u ljudskoj povijesti, za svako ljudsko društvo te za svakog pojedinca – čovjeka. To su zadaće nove evangelizacije i hagioterapije, koje čine karizmu Zajednice.
Karizma dolazi od starogrčke riječi chárisma, što znači ljubav, odnosno od Boga danu milost, povjerenje Boga u čovjeka. Karizma je stoga zadaća koju Bog povjerava ili pojedincima ili pojedinim skupinama ljudi.
Najvažnije je doći do iskustva vjere
Zajednica Molitva i Riječ nastala je na temelju iskustva koje sam doživio 3. kolovoza 1975. godine. Naime, odlučio sam kroz tri tjedna moliti Gospodina da me prosvijetli – što ću sa studentskim vjeronaučnim centrom koji je osnovan u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, gdje je dolazilo na stotine studenata i gdje je trebalo nešto učiniti od njih, a ne im samo držati predavanja. Tada je došlo nadahnuće da je najvažnije doći do iskustva vjere, iskustva milosti, iskustva Duha Svetoga, a s druge strane, osobno u duhu susresti povijesnu osobu, Boga i čovjeka, Isusa Krista. Iz tog mog osobnog susreta s Bogom i iskustva milosti nastala je knjiga Susret sa živim Bogom, gdje je obrađena upravo ta stvarnost – kako susresti Isusa Krista, kako doći do iskustva vjere i kako biti sposoban drugima donositi radosnu vijest o Isusu Kristu, spasu, oproštenju grijeha i novom čovječanstvu.
Zajednica Molitva i Riječ osobito je značajna po tome što već od 1975. radi na novoj evangelizaciji. Čitava Katolička Crkva tu je službu prepoznala tek posljednjih nekoliko godina. Desetljećima sam držao seminare nove evangelizacije u Hrvatskoj, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj i Norveškoj, Belgiji i Francuskoj, Italiji, Švicarskoj, , Kanadi, SAD-u, Ukrajini, Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, gotovo po cijelom svijetu. Na tim seminarima ljudi su poučeni da Bog postoji i da svatko od nas nosi u sebi tu sigurnost – Bog postoji, susreo sam ga još u trenutku začeća jer me On stvorio i taj Bog se u povijesti pojavio živ u liku Isusa Krista; zato znam kakav je On i zato ga se ne bojim; sretan sam što Bog postoji i zato nastojim ući u kontakt s Isusom Kristom.
Zatim sam 1990. godine duboko doživio jedno drugo iskustvo, a to je da čovjeka ne možemo do kraja razumjeti ako ne proučimo tko je to on kao osoba, odgovorna jer ima savjest, kao sloboda, kao svijest. Proučavajući, shvatio sam da je čovjek upravo na antropološkoj razini, na duhovnoj duši najteže ranjen i da su izvori svih njegovih nedaća, bolesti i smrti zapravo na toj razini. Time što se čovjek odvojio od Boga postao je kao stablo koje se odvojilo od svojih korijena i od tada je čovjek nesretan, pati i propada te je tu ujedno uzrok psihičkih i somatskih bolesti. Tako sam otkrio da traume – konflikti, zlo, grijeh i negativnost koji nastaju na duhovnoj razini, na razini duhovne duše, zapravo konvertiraju u bolesti na psihi i na tijelu. Prema tome, za cjelovito čovjekovo zdravlje bitno je upravo proučavati i liječiti duhovnu dušu. Tako je nastala hagioterapija. Drugim riječima, hagioterapija znači upoznavanje čovjeka – tko je on, što je to duhovna duša, koje su bolesti, rane, traume te čovjekove duhovne duše i kako se one liječe.
Te 1990. godine Zajednica je dakle dobila novi poziv od Gospodina i novu karizmu, a to je, kako smo je nazvali, hagioterapija.
Karizma Zajednice Molitva i Riječ, dakle, s jedne strane cijelom svijetu želi pokazati da je nova evangelizacija prema najnovijim rezultatima teološkog, filozofskog i antropološkog istraživanja bitna zadaća suvremene Crkve. Jer, imamo bezbroj krštenih koji nikada nisu postali kršćani; imamo bezbroj pobožnih vjernika, ali nemaju ništa sa Svetim Pismom ni sa živim Isusom Kristom, nego su zaokupljeni svojom prirodom i nekom svojom religioznošću. Oni su kršteni, ali još su pogani. Nova evangelizacija znači njihovo pokrštavanje. Primili su krštenje, ali sada im treba pomoći da to krštenje prihvate pa da ih ono obnovi.
Radi se o tome da naša karizma kroz novu evangelizaciju liječi ljudska srca u odnosu na Stvoritelja, odnosno pomaže čovjeku da stekne pravu sliku o Bogu, pravi odnos prema Stvoritelju i da time dobije čvrst teren na kojem može biti siguran jer ima netko tko ga ljubi, tko mu prašta i kraj koga može pobijediti sve bolesti, sve smrti i sva zla.
A onda Zajednica ima i drugu zadaću. Ne samo da ljude upoznaje s Bogom i liječi odnos Boga i čovjeka nego liječi čovjeka u njemu samome. Jer, kao što čovjek ima odnos prema Bogu, tako čovjek ima i odnos prema svome tijelu i prema svojoj psihi. Čovjek je u biti duhovna duša i kada ta duhovna duša funkcionira, onda je čitav čovjek zdrav i funkcionira. Zlo u svijetu nastalo je upravo u tom središtu čovjeka, u čovjekovoj duhovnoj duši, u toj slobodi čovjeka da se odluči za dobro ili za zlo. Prvi čovjek ljudske povijesti, Biblija ga zove Adam, krenuo je u suprotnom smjeru. Odlučio se za zlo, protiv Boga, i sam je htio postati Bog. Od tada je čitava ljudska povijest prepuna krvi, ratova, mržnje, bolesti i smrti. Zato je važna zadaća Zajednice Molitva i Riječ upoznati čovjeka sa njim samim – s time da je on osoba i da ima savjest, da mu treba život i da je za njega bitno da kao osoba živi; zatim, da on ima intelekt i razum, ima slobodu i svijest, karakter i kreativnost, da ima povjerenje ili nepovjerenje prema ljudima, prema životu i prema budućnosti.
Karizma je Zajednice dakle i hagioterapija. Hagioterapija znači sveta terapija, jer ona liječi sveto područje čovjeka. Psiha i tijelo nisu sveti, ali čovjekova duhovna duša, čovjekova osoba, svijest, sloboda, odgovornost i savjest – to su božanski, sveti elementi u njemu jer je to Bog stvorio. Liječiti taj dio čovjeka, to središte čovjeka, znači zapravo provoditi svetu terapiju. Hagios znači svet, therapia znači liječenje; Liječenje čovjeka u odnosu na njega samoga. Istovremeno je to i antropološka medicina. Antropologija je znanost o čovjeku, a medicina je, znamo, liječenje. Stoga je antropološka medicina liječenje čovjeka u njegovoj biti, odnosno duhovnoj duši.
Kada to Zajednica Molitva i Riječ radi, onda vrši jednu bitnu službu u čitavu ljudskom društvu.
Napokon, Zajednica Molitva i Riječ danas je skupina ljudi koji su prepoznali da imaju isti poziv i isto poslanje. To su ljudi koji od 1971., a onda osobito od 1990. godine, kad je osnovan prvi hagioterapijski centar u Zagrebu – Centar za duhovnu pomoć, rade na ta dva kolosijeka – ljude liječe u odnosu na Boga i u odnosu na čovjeka. Prvo se zove nova evangelizacija. Drugo se zove hagioterapija ili antropološka medicina.
Preispitajmo sebe
Promisli sada, poštovani čitatelju, razumiješ li ti što je to evangelizacija i što je hagioterapija. Jesi li ikada o tome razmišljao i to studirao? Jesi li primijetio oko sebe ljude koji pate, teško su bolesni, a medicina i psihijatrija ne mogu im pomoći do kraja? Jesi li se pitao zašto im medicina ne pomaže? I jesi li prepoznao da su uzroci negdje dublje, na razini čovjekove duhovne duše i da zato to može liječiti samo antropološka medicina, odnosno hagioterapija?
Propitaj sebe: Nije li mene Bog pozvao? Imam li osjećaj da bih volio pomoći drugima da izliječe temelje svoga vlastitoga bića? Koji je moj temeljni poziv i preko koga sam ga dobio? Je li mene Bog pozvao da budem evangelizator ili da budem hagioasistent? Kada sam to doživio? Kako to osjećam? Želim li to postati? Jesam li spreman to postati? I što činim da bi se to u meni razbistrilo i da znam što hoću?
Osjećaš li da bi ti htio utješiti ljude i pomoći im da nađu smisao, da bi htio onima koji se ubijaju reći: „Ne. Živi!“, da bi htio onima koji ne vide smisao reći: „Evo ga. Imaš smisla“, i onima koji ne mogu oprostiti, reći: „Gledaj, kada oprostiš, ti sebe liječiš. Onda si slobodan i velik“?
Imaš li potrebu svima koji pate, a ne znaju zašto, reći: „Ne boj se! Ovdje na zemlji samo smo u jednoj životnoj utakmici. Nakon nje idemo u svlačionicu. Svlačimo svoje tijelo i odlazimo u život, gdje je naša domovina, a to je vječnost.“ Hoćeš li biti onaj koji će pomoći drugima?
Jesi li ikada prihvatio taj životni poziv da ljudima doneseš smisao, da im spasiš život na zemlji i u nebu? Ako si to samo djelomično, površno prihvatio, jesi li se spreman pokajati?
S druge strane, jesi li spreman reći: Evo moje odluke. Odsad ću živjeti za druge, odsad ću brisati suze onima koji stalno plaču, donositi smisao i svjetlo onima koji su u tami i besmislu, uhvatiti za ruku one koji se hoće ubiti i reći: „Ja te trebam. Dođi, prijatelju, zajedno ćemo živjeti za druge.“ Odsad ću onima koji kažu da su ateisti pomoći da zajedno prepoznamo: „Gle! Evo, Bog je tu pred tobom i ljubi te. Ne boj se.“ Odsada ću onima koji su gladni i žedni dobre riječi i dobrih ljudi biti taj koji će im pomoći da se nasite dobrotom.
Sada je trenutak da se pokajemo što nismo živjeli ono za što smo pozvani i da se istovremeno odlučno odazovemo te napravimo odluku da ćemo napokon početi živjeti tu karizmu.
Po tom tvom odazivu tvoj će život postati preobražen!
Temelj novog svijeta
Tako Zajednica Molitva i Riječ zapravo ima dvije karizme – novu evangelizaciju i hagioterapiju, koja je uključena u antropološku medicinu odnosnoima zadaću s jedne strane liječiti čovjeka u odnosu na Boga, a s druge strane liječiti čovjeka u odnosu na sebe i na druge ljude. Sedamdeset posto somatskih i psihičkih bolesti nastaje na temelju trauma na duhovnoj duši ili antropološkoj razini. Ako liječimo izvore tih zala, tada zapravo liječimo sedamdeset posto naših bolesti i time olakšavamo i medicini i psihijatriji i psihoterapiji.
Dakle, karizma Zajednice Molitva i Riječ želi, s jedne strane, izliječiti čovjeka od njegova pada u poganstvo nakon krštenja, a s druge strane želi liječiti čovjeka nakon pada u grijeh i zlo , nakon prvog, iskonskog grijeha i nakon naših vlastitih grijeha; pomoći da se čovječanstvo potpuno obnovi, da postane čestito, božanski dragocjeno pa da svi možemo reći kako je lijepo biti čovjek.
Poštovani čitatelju, razumiješ li kako je zapravo velika stvar raditi na novoj evangelizaciji i hagioterapiji i kako je to temelj novoga svijeta? Što ako je tebe Bog pozvao da učiniš veliki korak na tom putu?
Neizmjerno je potrebno da se što više ljudi, koji osjećaju da je to njihov životni poziv, javi pa da pomognemo čovječanstvu da se oslobodi ratova, mržnje, nepovjerenja, tako da čovjek čovjeku bude brat, da čovjek za čovjeka ima sućuti i samilosti, milosrđa kao što to Bog ima prema nama. I da svi prepoznamo – „Gle, ako je Bog htio postati čovjekom, to znači da je čovjek neizmjerno važan!“
Poziv uvijek kao životno zvanje daje Bog. Ako osjećaš taj poziv da bi ti htio liječiti slomljena srca ljudi, to je tvoj susret s Bogom. Čudesno je biti čovjek!
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)