Istinitost podataka jamči centar koji je slučaj ustupio. Podaci poznati uredništvu.
Kada se osvrnem na svoju prošlost, vidim dijete, mladića, pa odraslog čovjeka i nedugo čovjeka voljenog i vječnog. Rekao bih da je moja veza s izvorom mojega života prekinuta još u djetinjstvu. Ono što pamtim iz svojeg djetinjstva dani su ministriranja u župi, ali nažalost, taj moj doprinos župi kratko je trajao. Zaboravio sam na Onoga koji me pozvao u život. Budući da me oduvijek zanimala znanost, okrećem se njoj misleći da će mi ona pokazati pravu istinu. Ipak, ne dobivam odgovor, i još više mi se nameću pitanja: „Tko je to sve stvorio? Zašto uopće živim?”
Zatvoren i slijep pred ljepotom sela u kojem sam proveo djetinjstvo, odlazim iz svoje rodne Slavonije u grad, misleći kako ću u gradu naći bolji život. Osim supruge s kojom danas dijelim svoje zrelije dane i našu djecu, i dalje hodam ovom zemljom prazan bez smisla i cilja. Sve se više okrećem materijalizmu koji me nimalo nije ispunio. U čašici više tražim utjehu i spas.
Mučni su to bili dani, koji su sada, nasreću, iza mene i otišli su u zaborav. Svjetla nije bilo niotkud. Osjećao sam se kao „duhovni invalid” pored svega materijalnog bogatstva koje sam stekao.
Supruga i ja smo donedavno živjeli u nevjenčanom braku bez sakramenata. Mislio sam da mi taj „papir” ne treba. Nakon što je malo svjetla prodrlo u naš život, odlučujemo se za sakrament ženidbe – bio je to dobar početak. Ali ja sam još uvijek prazan. Nakon toga saznajem za prof. Tomislava Ivančića i hagioterapiju i dogovaram susret s hagioasistenticom.
Na našemu prvom susretu hagioasistentica me upitala: „Koji je povod Vašeg dolaska? Koja je to Vaša muka?” Odgovorio sam joj: „Molim Vas, samo mi pomognite da upalim svjetlo u svojem mraku. Kako da budem radostan?”
Nakon par naših osobnih hagioterapijskih susreta, hagioasistentica me uključila u hagioterapijsku grupu.
Moj se život mijenja, moja je osoba ispunjena tako čudesnim mirom, sigurnošću i radošću. Konačno sam susreo Onoga bez kojega sam besmisleno hodao ovom zemljom.
U svemu tome spoznao sam koliko mi je nedostajala sama svijest o mojoj duhovnoj dimenziji koju nisam živio i kako je baš to ono što mi je nedostajalo u životu i zbog čega sam potražio hagioterapijsku pomoć. U svakodnevnoj sabranosti na Dobrotu, koju sam naučio na susretima hagioterapije, osjetio sam da sam spojen na „izvor života” koji mi daruje jednu posebnu jasnoću bitka. Spoznaja i uranjanje u bitak ozdravili su sliku o meni samome, a onda i o svemu što me okružuje.
Konačno sam cjelovit čovjek, s otkrivenim pravim smislom života, koji se već sada polako širi i na moju okolinu.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
