Piše: Lana Poljak Branisavljević
OKUS ŽIVOTA
Naš život od trenutka začeća pa sve do odlaska sa ove zemlje satkan je od mnogih, možda nekih manje, a nekih više, značajnih i važnih trenutaka i događaja. Jučer je za moju obitelj bio upravo jedan takav veliki događaj i dok sam promatrala svoje dijete kako po prvi puta dolazi k Očevom stolu preplavila me neizmjerna radost i zahvalnost.
Nema većeg dostojanstva od toga – moći biti dijete samog Stvoritelja! Onoga koji drži i stvara cijeli svijet! I još više od toga, On se tako blizu, jednostavno i ponizno, spustio u tvoju i moju stvarnost. Želi prebivati baš u svakom ljudskom srcu, malom i velikom, starom i mladom. I bezuvjetno nam sebe daruje svaki put kad mu kažemo: “Tu sam, vjerujem Ti!“
Promatram sjaj i ozarenost na licima tih malih ljudi pred kojima stoji cijeli život i iznova otkrivam onu jedinu Istinu: Bez duha uistinu nema života. Život bez Stvoriteljeve blizine je prazan, šupalj, pomalo bljutav, on nema okusa. Možeš imati sve potrebno, i stan i posao i obitelj i čini se naočigled da je sve dobro, a ti doživljavaš kao da ti nešto stalno nedostaje… Zamisli da si skuhao divno jelo, možda si se jako i potrudio, uložio puno vremena u pripremu, a zaboravio staviti začine… I naš život može biti takav, pomalo bezličan, polovičan, površan… A koje li punine kada u sve što radiš, stvaraš, u sva naša slavlja, sve naše poslove i planove, u sve naše hobije i naše odnose u obitelji i na poslu uneseš duhovnu ljepotu, “okus” samog Stvoritelja. Sve tada poprima jedan novi smisao, jednu drugu snagu i vrijednost. I upravo su to onda trenuci koji ostaju u nama duboki upisani cijeli naš život i od kojih iznova i iznova živimo.
Iz mojih brojnih razgovora sa starijim osobama na svom radnom mjestu zaključujem upravo to, samo ono što si sa Stvoriteljem kroz život gradio to i dalje čvrsto stoji, sve ostalo se kad tad uruši poput stare oronule zgrade.
Zato i ove nedjelje odvoji vrijeme za osamu i promisli: Ima li tvoj život okus, boju, ili? Gori li tvoje srce za tvoje ukućane, muža, djecu ili tek tinja? Ima li u tebi radosti života ili si se već pomalo prepustio sažaljenju? S kojom snagom ideš na radno mjesto?
Ako si iz bilo kojeg razloga posustao, malaksao, umorio se, ako ti je neka muka ili bolest otela radost života, ne zaboravi – uvijek možeš iznova! Priđi blizu svome Stvoritelju i dopusti Mu da te ozdravlja i da ove nedjelje ozari i tvoje lice…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
