Piše: Lucija Vuksan Ćusa
Često nam se u životu dogode stvari koje kao da nismo u stanju nositi. Dogode nam se situacije u danu koje nas opterete, doživimo uvrede, poniženje, klevete i slično. Ljudi smo koji prolazimo dolinom suza i nezaobilazno je da dođu teške situacije. Kao da se tada zatvaramo u sebe, ne vidimo ni ono dobro koje imamo oko nas. Sve svoje biće upremo u tu muku koju tada proživljavamo.
Spasonosno je i blagotvorno tada podići svoj pogled iznad boli. Isus je u muci svojega života, na križu, gledao u čovjeka patnika i molio Oca za njega. U primjeru na križu Isus nam je pokazao da ljubimo i onoga koji nam bol nanosi. Neke su rane duboke i iz te slabosti ljudi nanose drugome bol. Ali čovjek se najviše ljubi u tom padu. Tada on ozdravlja, kada doživi ljubav na svoju slabost. Jer i sami kušamo ovu Ljubav Raspetoga na naš pad.
Kad se tuga prolomi u srcu, kad bol probode, suze poteku na oči, moguće je pogled svoj dignuti, leđa uspraviti. Jer čovjek vjernik crpi snagu od Boga i zato patnju može nositi.
Čovjek se ljubi kakav jest! Skloni smo pričati o ljubavi, ali istovremeno korigirati druge i stavljati ih u kalup da budu kakvi bismo mi htjeli da budu.
Nerijetko sve pod izlikom da je to ispravno i da smo dužni upozoravati na loše. Prava istina jest da bi nama život bio lakši.
Često čovjek koji nas ranjava nije spoznao Ljubav Božju. Ali mi znamo gdje tražiti utjehu. Ljubimo tom ljubavi u dimenziji križa jer to oslobađa.
Možemo li zanemariti svoju bol da bismo ugledali tuđu?
Nadići svoju patnju da bismo olakšali nečiju?
To donosi obilnu radost i utjehu. Tada i naša bol bude zacijeljena. Čovjek u patnji osjetljiv je i očekuje drugoga da mu se približi i pruži mu ljubav. U tom patniku jest Krist. On je taj koji te zove da Mu tada priđeš, da Ga pohodiš.
Izaći iz svoje sebičnosti, nadvladati svoju potrebe i želje i biti čovjek za drugoga.
Iskustva u našim dubinama, u nutrini našeg bića, biseri su. Ona nas oblikuju, mijenjaju našu narav, naš mentalitet i čine nas novima. Svijet i ono što se u njemu odvija utječe na ono što se zbiva duboko u nama. Događaji i ljudi u našoj duši izazivaju pokrete. Izazivaju promjene. Ako netko ne vidi svjetlo, ako je u tami, donesimo to svjetlo, donesimo Ljubav.
Profesor Tomislav Ivančić rekao je:
„Patnja može biti i znak privilegiranosti i poziv na veću svetost, slobodu i blagostanje. Tješeći, hrabreći, pomažući, ako treba i umirući jedni za druge. U tome se pokazuje Božja mudrost i Božja veličina.”
Kad gledamo u patnju kao u jedan dar koji Gospodin dopušta da bi nas preobrazio, učinio novima, tada ona poprima drugu dimenziju. Možemo joj se i radovati. Zato, jer smo svi patnici, jer svi trebamo utjehu, podignimo svoje oči u Onoga koji utjehu daje, da bismo onda i mi mogli biti nositelji te utjehe drugima.
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
