Kako sam bila dugo u sobi za intenzivnu njegu, tamo sam mogla svašta vidjeti. Bilo nas je nekoliko u sobi. Sobi u kojoj se bore za život. Sobi u kojoj nije bilo odmora, ni spavanja. Oni za koje se nisu uspjeli izboriti za život bi umrli, pokriti bi ga plahtom i odvezli. Smijale bi se ponekad sestre da ih voze u “kuću cvijeća.”
Promatram sinoć na sv. Misi ljude kako idu na pričest. Razmišljam kako smo samo površni. I što nam to uzima našu svijest?
Razmišljam kolike predstave radimo od sebe i svog života. Koliko li nam samo pažnje treba? I nikad dosta!
Kako sklapamo ruke, pobožno iskrivljujemo glavu, klečimo duže nego treba. A sve da nas se primijeti. Isusa i susreta s Njim jako malo ili ništa. Sve je tako teatralno.
Kao da je nekog briga? Kao da i onaj drugi, ne misli isto kako će svoju ulogu odigrati.
Površni smo i slijepi! A život je kratak i nepredvidiv i ne znamo hoćemo li sljedeće jutro ugledati.
Upravo u tome je ljepota te sobe jer u njoj smo bili razgolićeni, sami. U toj sobi nismo znali hoćemo li vidjeti sutra, u njoj je stvarnost, nema glume, nema pretvaranja. Nema obzira ni tuđih mišljenja o nama. Ima samo nada da će nam ipak jutro svanuti. Nada da ćemo imati vremena za novi početak i da ćemo tada sve drugačije.
Jer život je najveća dragocjenost i potrošiti ga u predstavu s više činova nije njegov smisao.
O blažena sobo!
“Radost patnje” – kako povjerovati?
Kako biti vjeran kad je teško? Kako nositi svoj križ i zaroniti dublje? Na ova i mnoga druga pitanja će nam dati odgovor iz prve ruke Lucija Vuksan Ćusa. Koja je jedna kreativna i talentirana osoba, ujedno žena i majka, poduzetnica te članica zajednice Molitva i Riječ u četvrtoj točci formacije. Luciji se život promijenio preko noći, što se dogodilo i kako je sada moći ćete saznati i pratiti svakoga petka na našem portalu.
