Prošli sam vikend bila u kupnji u jednom od brojnih zagrebačkih trgovačkih centara. Moram priznati da nerado idem u trgovačke centre, no ovoga puta sam baš tamo morala nešto konkretno kupiti. Hodala sam iz dućana u dućan tražeći ono što mi treba. Baš u svakom od dućana kroz razglas je dopirala prilično glasna glazba, brojni ukrasi i snažno blještavilo reflektora osvjetljavali su izloge i police dućana, a mnoštvo ljudi svih uzrasta bilo je na svakom uglu. Moja pažnja je bila raspršena jer sam u želji da što prije “obavim posao” jurila amo-tamo, žureći od jedne police do druge. U jednom trenutku osjetila sam silan umor. Duboko sam udahnula i izdahnula i rekla samoj sebi: “Sada stani, samo polako, diši…”.
Postalo mi je jasno kako me mnoštvo svih ovih podražaja izvana “preplavilo”. Nakon što sam kupila sve potrebno brzo sam izašla van i već lagani povjetarac tog jesenjeg predvečerja kao da me ponovno “vratio u život”. Uistinu, toliko je toga primamljivoga, sjajnoga, toliko nam se toga nudi, toliko nas toga mami, nameće nam se kao potrebno i neophodno, moderno i poželjno. No, upravo ta neumjerenost, pretjeranost i gladna potreba za posjedovanjem čini nas nesretnima i nezadovoljnima. Zaglušujuća buka izvana čini da ne čujemo sami sebe i glas svoje duše. Odvlači nas od nas samih i pokazuje nam kako je sada “nešto drugo” puno važnije. Pomalo umorna vraćam se kući i na putu svraćam u svoju župnu crkvu…
Mjesečno je klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom…Mnoštvo je ljudi, klupe su pune, no crkvom vlada ona posebna dostojanstvena i sveta tišina. U središtu crkve na sredini oltara sjaji predivna pokaznica sa hostijom. Samo jedan reflektor je upaljen i jasno obasjava pokaznicu…Iz one buke, blještavila i gužve ulazim u jedan sasvim drugačiji svijet…To je svijet u kojem umjesto imati vlada ljubiti, u kojem umjesto trenutnog zadovoljstva stoji istinska ponuda života, u kojem stostruko više primaš nego daješ, koji nudi mir kakav ništa i nitko drugi na svijetu ne može dati. Kako je lijepo zastati i osluškivati tišinu, čuti svoju dušu, čuti Stvoriteljev glas koji mi otkriva istine života – budi velik u malome, radostan u svojoj poniznosti, stvaratelj u svojoj samozatajnosti, genijalan u svojoj kreativnosti, strpljiv na putu života, ustrajan u dobru…
Zahvaljujem Mu na ovom danu, na svakom trenutku kroz koji sam danas mogla proći, na svakom susretu i novoj spoznaji, na svakom dovršenom poslu, na smiraju i tišini…
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
