MANJE RIJEČI, VIŠE DJELA
Jedna poučna priča ide ovako: “Jednog dječaka su uhvatili u laži. Njegov je otac bio pun razumijevanja jer je znao da laž nije bila teška, no ipak nije htio olako prijeći preko tog njegovog čina. Prekinuo je posao i sjeo pokraj sina te mu jednostavnim riječima objasnio zašto je potrebno govoriti istinu, uvijek, što god da se dogodilo… U tom trenutku zazvonio je telefon. Sin, u želji da bude uslužan, potrči i vikne: “Ja ću!”. Vrati se u sobu i kaže:” Tata trebaju te, zovu iz osiguravajućeg zavoda!”. Otac se namršti i odgovori:” Uh, kud baš sada! Reci im da nisam kod kuće.”
Svaka laž je manjak istine. Nema male ili velike laži, one koja je u nekom trenutku prikladna ili nije. Ili je nešto istina ili je laž. Na nama je da se neprestano odlučujemo za istinu. No, vjerujem da i sami imamo iskustvo kako upadamo u zamku koja se zove nedosljednost. Pitam se što je pomislio dječak iz ove priče kada je čuo očevu reakciju? Nije li ostao zbunjen? Zlo uvijek zbunjuje, uvodi u nejasnoću i nemir. Istina pak daje slobodu i uvodi u mir.
Često je puno lakše govoriti drugima o tome kako biti u istini, čestit, dobar i moralan nego upravo i sam tako činiti. Naše riječi znaju biti vrlo tečne i uvjerljive, no naša ponašanja i činjenjenja jasno nam otkrivaju da li u toj istini zaista stojimo i u konačnici kakvo nam je srce i s kojom namjerom nešto činimo. Duh je transparentan i svaka naša namjera, bila ona dobra ili loša, dopire do druge osobe ili kao poticaj, pomoć, ohrabrenje ili pak kao kritika, uvreda ili poniženje.
Danas te, dragi prijatelju, želim potaknuti da promisliš kakva su tvoja djela? Da li je ono što činiš u suglasju s onime što govoriš? Znaš li zašutjeti i poslušati drugu osobu bez da ti moraš biti u pravu? To ćeš najbolje odgovoriti ako se prisjetiš kada si zadnji put nekome rekao:” Oprosti, ja sam pogriješio.” I samoj mi je ovo poticaj da krenem više činiti, a manje govoriti.
Ljudi oko nas, naši roditelji, braća i sestre, djeca, muževi i žene, kolege na poslu, ne mijenjaju se kroz naše govore i tumačenja, uvjeravanja i ispravljanja. Najveće promjene u nama i oko nas događaju su upravo u poniznosti srca, u tišini, u čvrstom povjerenju pred licem Stvoritelja, u ljubavi za tog drugoga koji je možda “težak” i “tvrd”. U srcu prihvaćati drugoga i za njega zahvaljivati plodonosnije je od svake kritike i osude. To je ta logika duha koja nas neprestano poziva:” Učini drugačije! Budi čovjek vrlina i čovjek djela!”. I potrudi se da te tvoje misli i riječi, a pogotovo djela, uistinu opravdaju, a ne osuđuju!
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
