VIDJETI DOBRO
Htjela bih ti, dragi čitatelju, ispričati jedno lijepo iskustvo koja mi se dogodilo prije nekoliko godina.
Naime, na radnom sam mjestu imala kolegicu s kojom se nisam dobro slagala sve dok joj nisam počela praštati. U tom je praštanju bilo potrebno u duhu pronaći nešto dobro u njoj, što mi, priznajem, isprva nije polazilo za rukom. Nakon nekog vremena sam ipak pronašla nešto što mi se posebno svidjelo te sam odlučila gledati samo to dobro u njoj.
Dani su prolazili, a ja sam jednoga dana slučajno čula kako ona zajedno s drugom kolegicom smišlja plan protiv mene. Odlučila sam učiniti ono što nam je prof. Tomislav Ivančić znao govoriti: „Dobrim svladavajte zlo!“ Pogledala sam kolegicu nakon što mi je neko vrijeme prigovarala i bila pomalo drska te joj rekla: „Mislim da imaš jako lijep glas!“ Bila je u šoku, nije mogla prozboriti ni riječ, jer se nije nadala da ću joj reći nešto lijepo.
Šutjela je neko vrijeme, osmjehnula se a lice joj se zacrvenjelo, kao da se srami. Nakon nekog vremena upitala me: „Ti to stvarno misliš? To da imam lijep glas?“ Odgovorila sam joj: „Da, stvarno to mislim!“ Ponovno se zacrvenjela te jedva izustila: „Hvala!“ Od tog trenutka više nikada nije zanovijetala, prigovarala niti me ogovarala. Štoviše, počela me hvaliti do te mjere da bi mi ponekad znalo biti neugodno, a nekada je to činila pred mnogo ljudi, pa bih se i ja zacrvenjela. Znala bi kupiti čokoladice i finu kavu u vrećicama te ih dati samo najboljoj kolegici i meni, a ako me ne bi pronašla, ostavila bi isto za stolom da me dočekaju. Rekla bi mi: „To je za tebe!“ Postale smo tako dobre, kao sestre, a ja sam je prihvatila točno onakvom kakva jest i prestala iščekivati dan kada će se ona promijeniti. Zapravo sam se promijenila ja, kao i moj odnos prema njoj, praštala sam joj i gledala samo dobro u njoj. Bila je to pobjeda dobra koja je učinila naše dane, život i posao ljepšima, lakšim i boljim, ne samo nama nego i ljudima oko nas.
Sjeti se, da je u svakom čovjeku prisutno i dobro i zlo, ali je dobro jače. Iz ljudi će izlaziti toliko dobra, koliko ti svojim ključem otvoriš vrata dobra, koliko ti izgovoriš pozitivnih i dobrih riječi (usp. L. Crnek, Hagioterapijska ljekarna).
Nevjerojatno mi je da od toga trenutka nikako nisam mogla zaboraviti te lijepe riječi upućene njoj. Ostavile su trag, kao da su se urezale u moje pamćenje i trajno ostale u meni. Znala bih se ujutro rano buditi za posao i čuti riječi: „Imaš lijep glas!“ Odzvanjale su u meni poput jeke. Sve lijepo što sam njoj rekla vraćalo se meni, kao da mi to netko drugi govori. To se dugo vremena ponavljalo da sam i sama počela ponekad pjevušiti. Još i danas nosim te lijepe riječi u svojoj nutrini samo zato što sam odlučila gledati dobro u drugome.
Rođena u Zagrebu. Po struci mag. prometa. Kao član Zajednice ZMR se nalazi u četvrtoj točki formacije te je na putu izobrazbe i pripreme za hagioasistenticu. Sve ono za čim je čeznula pronalazi u radu i djelu prof. Tomislava Ivančića s kojim se prvi puta susreće 2016. godine. Od tada ne prestaje istraživati, čitati i proučavati profesorovu bogatu ostavštinu. Na KBF-u je završila program cjeloživotnog obrazovanja „Teološka kultura. Zaposlena je te u svoje slobodno vrijeme voli učiti strane jezike.
