Minuta za tebe od 12.4.2023, Tomislav Ivančić
Transkript napravila: Vesna Čirjak
Obično mislimo da je važno vrijeme katoličke crkve od trenutka Pepelnice pa sve do Velikog petka to znači vrijeme korizme, međutim to nije to. To je samo priprava na nešto što je daleko važnije i bitnije. Vrijeme između uskrsnuća Kristova između Uskrsa i Duhova je zapravo bitno. Treba opet i opet naglašavati, Bog Otac misli i planira. Sve što misli i planira to je nevidljivo i to On objašnjava i govori i daje svome Sinu da On to nama objavi. Onda ono sto je objavljeno Duh Sveti ostvaruje. Sjetimo se arhitekta, najprije ima u glavi zamisao neke zgrade. Njegovi učenici i studenti to zatim stave na papir, oni naprave nacrt onoga što ima arhitekt u glavi. Iza toga dolaze praktični ljudi graditelji koji to, taj nacrt pretvore u materijalno , ljudsko djelo u zgradu. Dok to shvatimo nećemo ništa shvatiti što se to zapravo u čovjeku događa.
Mi kao vjernici moramo najprije razumjeti što Bog želi s nama. A to možemo saznati ako slušamo evanđelje, čitamo evanđelje i razumijemo što to Isus donosi, a to je Kraljevstvo Božje. Onda ako razumijemo da to nije mogao ni Isus ostvariti, niti apostoli nego tek kada je sišao Duh Sveti. Prema tome, zapravo biti čovjek, znači biti biće povjerenja. Biti biće povjerenja tako da vjeruješ Isusu da je ono što On kaže zamisao Oca nebeskoga i plan. Koji je Isus prikazao u svome navještaju riječi i da će to ostvariti Duh Sveti. Na čovjeku je da se otvori tom stvaralačkom planu i da surađuje s tim stvaralačkim planom, da razgovara s Bogom i Duhom Svetim, ide u taj plan i da se otvori tome planu, kako bi se on ostvario. Sve je zapravo u tome.
Mi kao ljudi smo zapravo zaglibili u svoj racionalizam i nemoći, u svoje grijehe, oholosti i arogantnosti. Mi stalno mislimo da mi moramo nešto učiniti, ako mi ne učinimo ništa neće biti, a to nije istina. Mi na svijetu nismo sami ima još netko tko je iznad nas i koji nam se smije kada nas vidi kako smo jadni. Drugo mi mislimo da ono što nam crkva stalno propovijeda trebamo činiti, trebamo nastojati da budemo Bogu vjerni, Bogu dobri. Da tako radimo kako bi nas Bog zavolio, kako bi Bog preko nas učinio nešto veliko, a to nije uopće istina.
Bog želi samo jedno, da mi vjerujemo da ono što on radi da je to dobro i da će to za nas donijeti veličanstvene mogućnosti.
I dok mi to ne povjerujemo mi smo stalno u krizi jer nemamo kamo poći. Drugim riječima Bog i čovjek su u suradnji, ali uvijek Bog ima inicijativu. Bog radi prvenstveno kao što otac uči dijete kako se kopa, ore, vozi traktor, vozi auto, kao što učitelj djecu uči kako se piše, čita itd. Tako Bog upravo nas želi poučiti, voditi da budemo veliki kao On. A mi stalno mislimo da mi moramo nešto za Boga činiti da mi moramo se truditi i živjeti. Da mi moramo trpjeti, žrtvovati se, umrijeti, patiti itd. I time zapravo želimo reći Isusu da njegova smrt i uskrsnuće ne vrijedi za nas ništa. Mi sve moramo patiti.
Kad Isus kaže dakle tko želi spasiti svoj život izgubit će ga. Mi stalno mislimo da to znači zapravo umrijeti ako hoćemo spasiti svoj život, a to nije istina. Isus nešto drugo kaže, nemoj pokušavati ti sam spasiti svoj život kada ti to ne možeš. Nemoj pokušavati spasiti čitav svijet od nemorala, od zla i od ratova, to ne možeš. Nemoj pokušavati stvarati ni bombe ni atomske ni hidrogenske. Nemoj pokušavati stvarati saveze svih mogućih Ujedinjenih nacija pa misliš da ćeš time spasiti zemlju, nećeš.
Zemlju može konačno spasiti samo Stvoritelj. I na nama je imati povjerenja. Na nama je da spoznamo da nismo sami na ovoj zemlji ima još netko koji je bio prije nas i koji je bio iznad nas, koji ostaje iza nas. I zato nemojmo se previše truditi.
Poštovani čitatelju uskrsnuće je genijalni potez Božji. To je prijelaz iz patnje, smrti, grijeha, krivice, besmisla u život bez boli, bez napasti, bez grijeha i bez zla. Život u kojem možeš ostvariti sve. Na nama je da taj život prihvatimo. Crkva je tu da nam rekne to prihvatiti treba, ne da mi to činimo ne, Bog nije stvorio crkvu da nam rekne Crkvo moraš napraviti da ljudi budu dobri, ne. Nego crkva ti si prostor u kojoj oni trebaju prihvatiti dobrotu od Boga da bi bili dobri.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
