Iz arhive, piše:dr. Sanea Mihaljević, spec. psihijatar
Kada sam se, nakon diplome na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 2001. g., priključila zajednici liječnika, shvatila sam kako sam tek na početku onoga što je bio moj ideal – pomoći čovjeku.
U tim početnim iskustvima slagala sam se Voltaireovom rečenicom – Liječnici su
ljudi koji propisuju lijekove o kojima malo znaju, za bolesti o kojima još manje znaju, ljudima
o kojima ništa ne znaju.
Ubrzo sam uvidjela i da zaista liječnik liječi, a Bog je taj koji ozdravlja (usp. Sirah), da životi ljudi nisu u mojim rukama, a zdravlje čovjeka ne ovisi samo o tjelesnoj i psihičkoj stvarnosti već i o nečemu drugome, nevidljivome.
Susretanje s ljudima i njihovim životnim pričama, osim što me je pomalo činilo bespomoćnom, dovelo me je do strahopoštovanja prema Životu kao takvome, do poštovanja onog „nečeg višeg“ u svakoj osobi.
U pristupu se nisam zadovoljila detaljnom analizom tjelesnih simptoma koji su mojoj
intuiciji preglasno navješćivali da je problem „negdje drugdje“. U vlastitom egzistencijalnom traženju upoznala sam hagioterapiju još za studentskih dana. I da nije bilo nje, zasigurno bi me val bespomoćnosti i nesigurnosti ugušio u danima kada sam stajala pred životom kao ogromnim oceanom u koji sam krenula plivati.
Imala sam neodoljivu potrebu da radosnu vijest koju sam čula kroz hagioterapiju proširim dalje, u stvarnom životu, svom poslu, u ambulanti, u obitelji. Htjela sam raditi nešto gdje ću kroz normalan rad moći govoriti i hagioterapijski.
Sjećam se ljeta kada sam odlučila čitav godišnji odmor posvetiti traženju najboljeg načina da to i ostvarim. Sjedeći uz morski žal, diveći se snazi morske pučine koja mi je ukazivala na veličinu Božje snage, pomalo sam uočila koji je to moj, samo moj, specifični
životni put. Moj poziv.
U meni se prelomilo od onoga – što još mogu očekivati od života – u stav – što život još očekuje od mene (Frankl). A doživjela sam da puno toga očekuje. Unatoč apsolutnom nepodržavanju svih poznatih (osim jedne jedine osobe koju iznimno cijenim) to sam ljeto otišla na prijemni ispit na ITKL te aplicirala molbu za specijalizaciju iz psihijatrije. Upisala sam oboje.
Nakupovala sam sve moguće knjige iz hagioterapije koje su tada postojale u ponudi te već iste jeseni započela sa svojim hagioterapijskim školovanjem. Tada sam i upisala poslijediplomski studij na Medicinskom fakultetu kako bih naučila kako se istražuje po principima konvencionalne egzaktne znanosti.
No, moja vizija je bila istraživati na području duhovnosti i psihijatrije, a osobito u kontekstu hagioterapije koja je bila i ostala moja prva ljubav, moj prvi inicijator.
Nisam željela da duhovnost kao takva (p)ostane kao neki hobi kojim ću se baviti da popunim vrijeme, već sam je željela još dublje spoznavati i integrirati u čitavo svoje područje djelovanja. Sada, kada se osvrnem i pogledam u početke svoga razvoja, uviđam koliki je put koji tek trebam prijeći. U to me još više uvjeravaju dokazi izvana.
Malo po malo, sama egzaktna znanost sve se više približava religiji, a broj znanstvenih radova na tu temu eksponencijalno je porastao tijekom posljednjeg desetljeća. Postupno se otvara i dijalog između psihijatrije i duhovnosti te su neki autori pronašli velike dobrobiti od uvođenja duhovnih elemenata u terapiju brojnih psihofizičkih poremećaja.
Sve nekako ide u prilog mojoj viziji i mom ostvarenju. Čini se da moji talenti neće ostati zakopani.
Neuroteologija – Bog i mozak
Spoznaje koje mi je otvarala hagioterapija, provocirale su moj kritički um. Imala sam potrebu sve provjeriti u znanstvenoj literaturi. U tom „provjeravanju“ ušla sam u novi misterij: proizvode li određeni centri u mozgu ideju o Bogu ili je Bog programirao naše neuronske centre u temporalnom režnju za duhovnost?
Naime, te nove spoznaje o modulu Bog, tj. o duhovnim centrima u mozgu otvarale su novo područje za Boga u nama: moj osobni duhovni identitet. Tu su činjenicu dalje potkrjepljivale nove spoznaje o postojanju ne samo racionalne i emocionalne, već i duhovne inteligencije koja je otkrivala transcendencijske sposobnosti ljudskog mozga.
Kvantna psihofizika utvrdila je neuronske oscilacije od 40 Hz koje su odgovorne za protosvijest kao temeljno svojstvo svemira. No, usporedo s tim otkrićima s područja znanosti koja su potkrjepljivala postojanje duhovne duše u nama,bilo je zapanjujuće otkrivati i duhovnu dimenziju u sebi.
Duhovnom formacijom u sklopu ZMR moje duhovne antene su sve više rasle. Godine 2006. započela sam s hagioterapijskim radom i prema drugim osobama, najprije u skupini, a sljedeće godine i individualno.
Godine 2008. dobila sam i odobrenje za eksperimentalni rad.Na taj način mogla sam početi uspoređivati učinak hagioterapije, psihoterapije, biologijske psihijatrije te somatske medicine. I ono što sam uočavala bilo je da je čovjek cjelovito biće, pneumatopsihosomatska cjelina te da je holističko–pneumatopsihosomatski pristup neophodan.
Depresija – promašene životne vrijednosti i nezadovoljene autentične potrebe
Postupno sam u svom radu susretala sve veći i veći broj osoba oboljelih od psihičkih bolesti. Mnoge od tih osoba razlikovale su se u sustavu vrijednosti što je po momo sudu bilo veoma važno uopće u etiologiji samih bolesti, ponajprije depresivnih poremećaja koji su prema pokazateljima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO, 2000) među vodećim bolestima današnjice.
Naime, budući da su vrijednosti koje netko gaji u sebi usmjerene na djelovanje, na cilj, motivaciju te na sam način procjenjivanja svijeta oko sebe, one stoje u podlozi ponašanja, osjećanja i vjerovanja.
Više puta se osoba zadrži na svojim potrebama, eventualno željama, a rijetko kada se odvaži na ostvarenje svojih čežnji, što je uvjetovano jednim dijelom i lažnim vrednotama umjesto onim autentičnim. S obzirom na navedeno, G. Allport, istraživač psihologije religioznosti, utvrdio je nekoliko tipova ličnosti:etički, estetski, ekonomski, politički, znanstveni i religiozni tip.
Radeći s ljudima otkrivala sam sljedeće: kada je čovjek bolestan, on može odabrati da središnja točka života ne bude bolest, već Bog koji otvara put nade i spasenja.
U tome mu naravno pomaže vjera koja ima moć nadići ljudsku nemoć i bespomoćnost.
Potaknuta tim spoznajama, u suradnji s djelatnicima CDP*-a u Zagrebu gdje sam radila kao dragovoljac tijekom specijalizacije iz psihijatrije, proveli smo jedno istraživanje u kojem smo pokušali pronaći da li i koliko hagioterapija djeluje na poboljšanje stanja u depresivnih bolesnika i koji su njihovi sustavi vrijednosti te da li se oni pod utjecajem hagioterapije mijenjaju.
Iako je rad metodološki vrlo skroman, rezultati koje smo dobili bili su zadovoljavajući.
Zašto sam hagioasistentica?
Stječući obrazovanje od somatske medicine i biologijske psihijatrije preko kognitivno-
bihevioralne psihoterapije do psihoanalitičke psihoterapije, zaključujem kako su sve te
terapije učinkovite i zajedničko im je usmjerenje na boljitak čovjeka.
Zahvaljujući tim edukacijama i vlastitim duhovnim istraživanjem, znam ljudima i posredovati taj boljitak. Na koji način će se boljitak posredovati ovisi o tome koliki je problem koji čovjeka muči, odnosno koliku patnju on doživljava i koliko si sam uopće želi pomoći.
Kako je svatko original, tako i pristup svakom čovjeku treba biti originalan.
Radom, osobito u hagioterapiji, uvidjela sam kako je konvencionalna medicina u mnogim slučajevima nemoćna, a da je hagioterapija u većem broju slučajeva brže učinkovita od nekih psihoterapijskih tehnika te je sveobuhvatna.
Pristupajući pacijentima kao hagioasistent i psihijatar istovremeno, osjećam se nesputana. Često puta me ljudi traže upravo stoga što sam psihijatar i hagioasistent istovremeno, a što objašnjavaju većim stupnjem slobode i povjerenja u iznošenju svog problema.
Sretna sam, ostvarena i zahvalna što sam odabrala ovaj multidisciplinarni pristup pacijentima. Hagioterapija je meni donijela život u punini te mogu kao cjelovitija osoba stati pred ljude u potrebi. Oni u meni prvenstveno traže čovjeka, a tek onda hagioasistenta i psihijatra.
Ostanite vjerni svojim vizijama i čežnjama!
- Centar za duhovnu pomoć, Zagreb, Vodnikova 2/III, tel. 01 4829829, www.cdp.hr , cdp@cdp.hr
