Piše: Nikolina Horvatić
Prije otprilike dvije godine odlaskom kolegice na porodiljni dobila sam zaduženje odgovora na primjedbe. Nikako se s time nisam znala, ni mogla nositi. Nisam imala razumijevanja za mnogobrojne nerazumne zahtjeve i upite. Naravno bilo bi i opravdanih prigovora i njih sam lakše rješavala. Odgovor i ispriku pismenim putem još bi nekako riješila. Koncentrirala se, dobro birala riječi i za svaku uložila napor i razmišljanje kako će utjecati na uvrijeđenu i povrijeđenu osobu koja to čita. Ali kad bi nazvali totalno bi se pogubila.
Srce bi počelo lupati, tlak rasti, sva krv navrla bi u lice, a te grube napadačke riječi šibale bi me kao bodljikavi bič. Obuzeo bi me strah i spetljala bi se baš svaki put. Moje riječi nikako nisu bile uvjerljive niti su bile složene u neku normalnu razumljivu rečenicu.
Nakon takvih poziva trebalo mi je pola dana da dođem k sebi, osjećajući se kao da mi je netko isisao život. Jednom je čovjek toliko vikao da nisam izdržala, već sam uzvratila povišenim tonom da ga lijepo molim da više nikad ne kupuje kod nas.
Kolegice su već znale kad bi mi spajale poziv da me prvo pitaju jesam li spremna, a ja bi se u sekundi prekrižila i vapila za pomoć. Ne mogu ni opisati olakšanje kada sam to zaduženje predala mlađoj kolegici, vještoj u komunikaciji koja je to rješavala oprezno, ali s puno većom lakoćom ne primajući to toliko srcu.
Vrijeme je prolazilo, a ja se nisam više osvrtala na to mučno razdoblje, niti me brinula pomisao da bi me to moglo ponovno zadesiti.
Nedavno, za vrijeme kolegičinog izbivanja iz ureda ja sam se javila na poziv uzrujanog gospodina koji je vikao kako je djelatnica bila bezobrazna prema njemu, te da će nas dati u novine…. Ostala sam mirna i sabrana bez ikakve negativne reakcije, a kroz razgovor se i on smirio. Djelatnice s kojima se sukobio također sam molila da se smire i ne uzmu mu to za zlo. Neka ga probaju gledati kao malo dijete kojem treba pažnje ili kao nekoga kome treba poviti rane. Iako ni one nisu bile u pravu bilo mi ih je žao.
Nakon njega primila sam još dva poziva s nekom sličnom problematikom. S lakoćom sam porazgovarala, uvažila problem, ponudila nadoknadu i završila razgovor kao i svaki drugi. Svojoj reakciji ne bi ni pridavala neku pažnju da kolegica totalno iznenađena nije komentirala kako me nikada do sada nije čula ni vidjela takvo susretljivu, mirnu, strpljivu, punu razumijevanja i suosjećanja za povrijeđenu osobu, te sam još k tome zvučala potpuno iskreno.
Znala sam da za ovako nešto nikako nisam ja zaslužna, zapravo tek drugi dan sam postala svjesna veličine i beskrajnosti apsolutne Dobrote koja me zahvatila i koja je moguća za sve nas. Ne mislim da sam sada imuna na “boleštine”, svakodnevno se mogu zaraziti. Najbitnija je vjera u ozdravljenje, a i ovo su odlični vitamini za čvrsti duhovni imunitet protiv raznih negativnosti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
