Transkript napravila: Danijela Pavlović

Uredila: Lidija Krolo

Bit korizme je upravo u tome: ti se moraš promijeniti. Ne možeš na svojoj njivi ostaviti staro smeće od prošle godine, od stare kukuruzovine, od staroga žita, staroga ječma, paradajza i paprike, moraš sve očistiti i zasaditi novo. U tome je čitava stvar. 

Korizma je neprestana ponuda da Hrvatska postane nova zemlja, kulturno, prosvjetno, znanstveno, vjernički, moralno, humano. Korizma je predivna ponuda da naša Katolička crkva dobije puno ljudi koji će biti svjedoci. Organiziramo da ljudi  mole i da se klanjaju. Ma neće to donijeti rezultate. Isus nikad nije rekao: „Eto, lijepo se molite pa će sve biti dobro, lijepo sjedite i svaki dan molite, a Bog će sve činiti umjesto vas.

Duh Sveti dolazi i pomaže u molitvi, u radu i svemu. Neće Bog mjesto nas činiti, zato nam je dao razum, volju, ruke i noge, ne da Bog umjesto nas čini, a mi da samo molimo. 

Ali ako nas molitva mijenja, e to je nešto drugo. Ako me molitva vodi naprijed da se susrećem s Isusom Kristom, da me osvoje njegove oči, da čujem njegov glas u sebi, da se bacim na koljena i poljubim njegove krvave noge, koje su za mene probodene da me spase. U takvom susretu s Isusom postajem novi čovjek. Tada će svatko osjetiti tu novost u meni. Onda će to ići od jednog do drugog, Hrvatska će se brzo promijeniti na taj način. 

Korizma je veličanstvena ponuda i za Crkvu i za društvo i za državu. Jer Isus je Bog i čovjek, njega kao čovjeka poštuje i država i društvo, cijela Europa ga poštuje. Zašto ljudi koji nikada nisu išli u crkvu slave Božić? Kako to da je Božić državni blagdan, dva dana čak? A tako i Uskrs. Dok mi u Crkvi slavimo njegovo božanstvo, svijet i društvo slave njegovo čovještvo. Zato kada ljudi spale fašničku lutku, i oni će osjetiti da nešto drugo treba početi. Zar ne vidite koliko Isus Krist strahovito privlači sve ljude, da je on stvorio svaku travku, svaki cvijet, da on vodi savršeno mijene svemira, energije, sve ih čuva da ne nastaje nered, kaos i smrt. Divan je Isus. 

Mijenjati se dakle, to je korizma.

I kad promijeniš sebe, onda se mijenja i drugi. Mijenjati se, to je hagioterapija. Ne poučavati druge. Ako hagioasistenti puno govore, tu nema puno rezultata. Jedino ako se hagioasistent se promijenio. Kad je on  promijenjen, sve se mijenja. I točno ćeš osjetiti kada si došao promijenjen pacijentu, a kada si došao nepromijenjen. Točno će učitelj i profesor vidjeti kada je došao studentima promijenjen, a kada nije. U tome je velika razlika. Osjetiš na razredu. I političar, neka se promijeni političar, garantiram vam, pronaći će odmah način kako da Hrvatska  počne vrlo brzo se  uspinjati i u ekonomiji i u svim granama i strukturama našeg društva i života. Samo neka se pokušaju mijenjati od zla prema dobru, ništa drugo. Neka zaborave zlo koje hoće nanijeti Hrvatskoj i neka se odluče za dobro. Bit će tada najbolji nositelji vlasti. Tako i mi svećenici, učitelji, profesori.  

Uvijek iznova mi dolazi to pitanje, i ljudi me uvijek iznova pitaju otkuda zlo ovdje na Zemlji? Toliko tajni postoji na Zemlji, probajte razmišljati: otkud to da uopće nešto postoji? To je jedno nerješivo pitanje, dovodi vas do ludila; zašto uopće nešto postoji? Zašto nije apsolutno ništavilo? Gdje je to počelo? Kako? I očito nije moglo početi, jer onda bi iz ništavila počelo. Znači, nikad nije bilo ništavilo. Zar je to moguće zamisliti? Ne. Ni najizvrsniji filozofi, ni najinteligentnije glave, ni najveći znanstvenici, nitko dosada nije mogao to riješiti. Razbijali su glave i mučili se; otkud to da nešto postoji? I zato na neka pitanja jednostavno trebamo ono što mi u Crkvi zovemo objava, informacije od drugoga, izvan ove Zemlje. A to je Isus iz Nazareta. 

Jednako tako pitanje odakle zlo, zašto zlo? O kako se ljudi muče sa zlim i zlom. Kako ljude muči zašto malo dijete pati, nevino? Zašto je onaj čovjek, tako je bio dobar, zašto je on umro? Zašto se onaj svetac onako  mučio? Ivan Pavao II, zašto je jadan u kolicima dolazio u Hrvatsku? Zašto je onako patio? Zašto nije mogao govoriti zadnje dane? Pa on je bar bio svet. Ne, nećemo ništa razumjeti ako budemo htjeli svojom domaćom pameti nešto istražiti. Treba ići drugim putem. Jesmo li svjesni da je Biblija jedna knjiga u kojoj stoje određene informacije dane od ljudi koje zovemo prorocima, koji su čuli jedan drugi glas. Ali da je Novi Zavjet, osobito Evanđelje, da je to informacija od jednog drugog čovjeka koji je ustanovio Evropu i znanost i kulturu i sve što mi u Evropi imamo; Isus iz Nazareta, taj divan Židov. I da je on ustanovio Crkvu i da je Crkva na neki način duša društva. I da je on učinio da Europa u svemu ima prednost, ali Europa kao da ga odbacuje. 

Zar Isus nije genijalniji mnogih slavnih ljudi?  Zašto ga odbaciti? Od njega imamo informacije i odakle zlo. Postoji od početka, kaže se, od početka je bilo zlo. Čovjek, naime, budući da nije apsolutno biće, nego je relativno biće, ograničeno biće, kontingentno biće, aksidentalan takoreći, slučajno biće, zbog toga nije sposoban da bude samo dobar, nego mu stoji na raspolaganju čak i da uništava dobro. On može dobro koristiti, činiti da raste u njemu, a može uništavati dobro i to se zove zlo.

Zlo nije nešto, i nije netko, nego to je samo uništavanje dobra.

Zamislite dijete koje je dobilo stotinu krasnih bisera koji puno koštaju. I ono uživa, baca bisere jednog po jednog u more i uživa kako ono pravi male mjehuriće i krugove i biseri nestaju u moru. Zamislite da netko dođe i pita: „ Gdje su biseri, pa ti si ih bacio.“ Zamislite  čovjeka koji ima milijarde kuna ili dolara, pa ih baca u vatru. To je zlo. Zlo je uništavanje onoga što je dobro. I đavao je zao po tome što mu manjka dobro, nema dosta dobra.  Znači, zlo je nešto što fali, čega nema. Ljudi su sagriješili, prvi ljudi  Adam i Eva. Rečeno im je: „Ne dirajte u drvo spoznaje dobra i zla.“

Što je to drvo spoznaje dobra i zla? To je savjest u nama.

I kad ti diraš u nju, kad ti misliš da ti odlučuješ što je dobro a što zlo, tada uništavaš dobro. I drugo, ne dirajte u drvo života. Što je to drvo života? To je spolnost u nama. Iz spolnosti izlazi život. I ako ti spolnost zloupotrebljavaš, ti zapravo uništavaš drvo života. Ti onemogućuješ da dolaze novi ljudi na svijet. Ti uništavaš život već u njegovom začetku, unaprijed, i prije nego se trebao začeti. 

Tada su prvi ljudi  izbačeni iz Raja. Što znači biti izbačen iz Raja? Raj je prostor u kojem su dobri ljudi, dobre duše, dobri anđeli. Prema tome, čim si ti zao, misliš zlo, govoriš zlo, činiš zlo, ti si sam sebe izbacio. Nije da tebe treba Bog izbaciti. Ti si izbačen. I zanimljivo, pred Rajem stoji anđeo sa svjetlećim mačem. Da ne bi ljudi ponovno ušli i uzeli s drva spoznaje dobra i zla i drva života i tako se dokraja uništili. Tako da je čovjeku još ostala mogućnost  da se ne uništi dokraja, da se još može obratiti. 

Dakle, jedina čovjekova šansa je da se vrati dobru. I zato već od istočnog grijeha čitavo čovječanstvo je zlo, zato nitko se ne rađa nevin. Ne postoje nevini ljudi. Ne postoje nevina djeca. Znamo da je samo dvoje začeto i rođeno bez grijeha: Marija i Isus, i nitko drugi. 

Prema tome, prešao je taj prvi grijeh u sve druge ljude. Ali nakon tog prvog,  svaki od nas sagriješi. Jer pazite, nije to samo misao, riječ i djelo, nego i propustom. Koliko toga propustiš što bi trebao učiniti, što bi bilo dobro da učiniš, a ne činiš. 

A imaš li u danu od 24 sata i pet minuta za molitvu i razgovor s Bogom? Imaš li imalo vremena da dadneš svojoj duši barem malo hrane, nešto malo pozitivnih, dobrih misli. Zamislite kad biste ovu korizmi iskoristili i mijenjali se, postajali drugačiji, brinuli se za dušu.

Jer nisi ti tijelo, tijelo ne možeš spasiti, ono umire, tijelo je kao haljina koju si obukao kad si se začeo i kao haljina koju svlačiš kada umireš.

Mi tu haljinu sahranimo u grob kad ti ideš u nebo. I na ovom svijetu svi smo krivi, jer grijeh je nešto što je zlo. Nešto što je pokvarilo dobro. Bog je stvorio svijet i kaže se: „ I bilo je dobro. I vidje Bog da je dobro.“ Dakle, sve je bilo dobro. Naši grijesi kvare sve. Zato su zvijeri opasne, zato je otrovna zmija, zato virusi, zato sve moguće bolesti, od grijeha. Prestanimo griješiti i neće biti bolesti ni zla. Kad ćemo to shvatiti? Jer mi uništavamo ono što je bilo dobro. I zato patnja postoji, zbog nas, a ne zbog Boga.  

Grijeh je nešto što je pokvarilo svijet. I zato patnja, bolest, to nije ništa drugo nego posljedica grijeha. Prema tome, svaka bolest na Zemlji, svaka patnja traži da ispravimo zlo koje smo učinili. Pokupiti staklo koje smo razbili, obrisati vodu koju smo prolili, vratiti ukradeni novac. Kada god prihvaćaš patnju i bolest, kad god zahvaljuješ Bogu što smiješ imati bol u želucu, u glavi, u nogama, u rukama i tako dalje, u svojoj starosti, kad god zahvaljuješ Bogu za to, e tada si pravi čovjek. I tada zapravo čistiš. I kada bismo mi tako prihvaćali sve svoje patnje, bolesti, sve ono što nam je teško, brzo bi zemlja postala čista. 

Ovako što se događa? Svi mi razbijamo neke posude, stalno griješimo, i podovi oko nas su prljavi, nitko to ne čisti. Čistiti znači trpjeti, patiti, raditi. Sada ćete razumjeti kad Isus kaže: “Tko hoće za mnom, neka uzme svaki dan svoj križ”. Uzeti svoj križ znači: idi popravi ono zlo koje si načinio. Isus kaže da ako prinosiš dar na oltar, ako ideš na Svetu misu ili ideš moliti, sjeti se da li netko ima nešto protiv tebe. Dakle, ne samo da li ti imaš protiv nekog, nego, da li netko ima protiv tebe, ti si nekoga povrijedio. Idi i izmiri se s tim čovjekom, onda dođi i prinesi dar, onda idi na Svetu misu. Da li to činimo? Znači idemo sa grijehom na Svetu misu. I onda nam ne može pomoći, u tebi je zapreka za milost.

Jeste li ikad zahvaljivali što zub boli, što te uho zaboljelo, što te oko boli, što te glava boli, što imaš artritis, što noga užasno boli, što te boli kičma, jesi ikad zahvaljivao Bogu? I što si mislio da boli dolaze samo tako i da to liječnici mogu liječiti. Ne mogu ni oni sve pokupiti što mi sve porazbijamo i prolijemo oko sebe. To moramo mi sami. Evo, zato su bolesti, patnje, teškoće, problemi u svijetu. Jer onog časa kad ti to prihvatiš, tada postaješ zdrav. Tada se čisti u tebi prostor grijeha i zla i tada ti postaješ zdrav. 

To je jedan od načina našeg hagioterapijskog prostora u kojem je jasno na koji način možeš čovjeka ozdraviti. Jer mi svi želimo kad nam dođe netko, odmah ozdraviti ga. Krivo je to. To mogu liječnici. To mogu psihijatri. Ali hagioasistent, kao čovjek koji radi antropološku medicinu mora nešto drugo. Tom čovjeku pomoći da on ide pokupiti ono što je napravio zlo, da ispravi ono zlo što je prosuo, jer od toga je on bolestan. Ako on ispravi zlo koje čini, njegova će duša postati slobodna, i tada će liječnici moći liječiti njegovo tijelo.

I zato ako vas nešto boli, ma budite sretni, ako patite, budite sretni, zahvaljujte Bogu, vidjet ćete kako će vam brzo proći i bol na psihičkoj i fizičkoj razini. Ali ako se tužite, pa samo tražite da baš ozdravite pod svaku cijenu, pa onda kleknete i molite da ozdravite, teško ćete ozdraviti. Zašto? Nije da vama Bog ne bi htio pomoći; hoće, al u vama je zlo, vi ste razbili posudu i prolili onaj dragocjeni sadržaj  te posude. I baš vas briga. Zapreka u tebi je što si napravio to zlo, da ti ne možeš primiti milost i zdravlje koje ti Bog daje. Evo to je logika antropološke medicine i logika nove evangelizacije.

Prethodni članakDUHOVNI IMUNITET
Sljedeći članakBEZ ZARAZE – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)