Piše: Ana Bartolec
Interpersonalnost je sposobnost čovjeka da procijeni živi li s drugima u pravim odnosima ili je s njima, a time i sa samim sobom, u sukobu. Čovjek je socijalno biće i potrebni su mu drugi ljudi, od začeća pa do smrti. Da bi čovjek mogao zdravo komunicirati, mora u sebi postići određeni sklad. Radi li čovjek protiv čovjeka, protivi se istini, njegova ga savjest osuđuje, postaje neprijatelj ljudima, ostaje sam i nemoćan. Iz toga nam je jasno zašto međuljudski konflikti najdublje bole samog čovjeka na svim razinama. Konflikti s ljudima temeljni su manjak zdravlja duha.
Život čovjeka i sve oko njega funkcionira po određenim zakonitostima, koje je u čovjeka i u svijet postavio naš Stvoritelj ili filozofski, Bitak, sam Bog. U čovjeku postoje zakonitosti ljudskog duha i Božjeg Duha. Mudraci govore: „Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čine tebi.“ To izgleda vrlo jednostavno, ali u stvarnosti nije tako. Čovjek najviše treba ljude, a opet ima najviše razloga bojati se ljudi. U tom vrtlogu dobra i zla, života i smrti, hagioterapija i evangelizacija nalaze najviše razloga za danonoćno bdijenje nad ozdravljenjem pojedinaca i društva.
Bog je po Isusu učinio sve za čovjeka; sad je na nama da i mi učinimo ono najvažnije i najdjelotvornije za sebe i za druge. Sjetimo se, najvažnije je voljeti sebe. Voljeti sebe znači spasiti se od svakoga zla. Spasiti se mogu samo uz svoga Stvoritelja, ali do Njega mogu doći ako nisam u sukobu i mržnji s drugima. Stoga je važno oprostiti ljudima i voljeti ih. Jer, moramo s Njime živjeti u dobrim odnosima, ako sebe želimo imati zauvijek.
Kako bismo najprije zavoljeli sebe, nužno je sebe shvatiti i prihvatiti kao vrhunsku i najvažniju stvarnost svoga života. Dok to ne učinimo, sve drugo stoji u zraku i nema snage ozdraviti našu duhovnu dušu.
Sljedeći naš „napor“ treba biti prihvaćanje Stvoritelja kao bitne stvarnosti našega života, i to ne prema nekim našim malim vizijama i mjerilima, nego Stvoritelja koji je gospodar svakog života i čitava svijeta. On je gospodar, a ne mi i On, a ne mi; određuje pravila života.
Kad prihvatimo i zavolimo sebe i svoga Stvoritelja, možemo iskreno praštati drugima. Bez praštanja ostajemo u smrti i besmislu. Ako je Bog došao radi svakog čovjeka i opravdao sve, tko smo mi da osuđujemo i da ostajemo mrzovoljni u nepraštanju?
To su temeljne stvarnosti svakog čovjeka. Naša egzistencija jednostavno traži našu odluku za prihvaćanje i ljubav. Bog nas je stvorio bez naše odluke, ali nas ne spašava bez našeg odaziva, bez osobne odluke. Naši životi potječu od Boga, na Njegovu smo sliku stvoreni. Iz Božje ljubavi proizlazi i smisao našeg života. Budimo svjesni da je On uvijek na našoj strani! Našoj spoznaji pomoći će čitanje Evanđelja i slike gdje Isus oprašta, druguje s bolesnima i odbačenima, podučava ih da je snaga u njima i tako često govori: „Ne boj se, samo vjeruj!“ i „Onome koji vjeruje sve je moguće!“
Kad se liječimo uz ove rečenice i kad u njihovu svjetlu ulazimo u komunikaciju sa sobom, sa svojim Stvoriteljem i drugim ljudima, prepoznat ćemo sebe kao nove ljude i steći ćemo novi smisao života.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
