POGLED NAPRIJED
Peter Lippert je rekao mudru riječ: ˝Najljepše raspoloženje može biti raskomadano i razrušeno zbog zaboravljenog kućnog ključa.˝ Dok je ključ u džepu imamo se kamo vratiti. Kuća će nas prmiti i izvesti nas iz žalosti i u nama produžiti radost. No, ako ključa nemamo čemu onda i veselo raspoloženje najboljeg društva, a kad smo beskućnici ostajemo na cesti i nemamo kamo poći.
Život nam donosi radost i žalost. Kao što ne možemo izbjeći tužne i patničke trenutke, tako se ne možemo osloboditi ni radosti i veselja. Jedni i drugi nam bivaju darovani. Oni su prilika da se pokaže kakvi smo borci. Ne čine nas prilike velikim ili malim ljudima, nego nam samo pokazuju tko smo. Dok je nebo ispred nas ni jedna nas žalost ne može uništiti, ali ni jedna radost učiniti oholima. Neće nas bogatstvo ni imanje učiniti neljudima, neće nas uvrjede ljudi osposobiti da počnemo mrziti, neće nas ničija mržnja učiniti neprijateljima. No nema li neba, tada ćemo se boriti za komadić radosti, zadovoljstva i prava. Tad znamo da sve što imamo je tu. A to prolazi. Tako život postaje tragičan. I to samo zbog toga što smo izgubili nebo ili, još bolje, što nismo nabavili ključ za nebo. S ključevima za nebo sve se ovdje može podnijeti, svugdje poći. sve učiniti i sve ima smisla. Bez ključa sve je uzaludno, sve je naivno, ništa nema smisla.
Ne može se živjeti bez pogleda unaprijed. Važno je svaku večer poći u krevet bolji, nego
što smo ujutro iz njega ustali. Važno je u svaku minutu unići sa boljim srcem, važno je u svakoj boli gledati prema gore i u Bogu naći utjehu i snagu. Važno je baš svaki dan nešto učiniti što otvara nebo i daje nam snagu da preživimo dan.
Mladi ljudi se drogiraju, a stariji se alkoholiziraju. Izjeda ih činjenica da im je život prazan, da nemaju budućnosti i da nemaju kamo poći. To može ubijati čovjeka. Dajte ljudima smisao, pokažite im dobra što su u životu činili i oni će početi živjeti. Nema čovjeka koji je samo zlo činio. No, postoje ljudi koji ne vide ono malo dobra koje su učinili. Zapravo postoje ljudi koji postaju depresivni zato, jer ono malo zla što su učinili vide kao da je to neizmjerno more, a dobro uopće ne vide. Njihove oči su postale mračne i njihov razum ne vidi istinu života. To su ljudi koji ne zapažaju da čak i prazan život još uvijek nije prazan, jer postoji Bog koji u taj život može unijeti sebe.
Drugim riječima ni jedna dolina nije tako duboka da ne bi postojao put prema gore.
Ključ za svoj dom, za onaj vječni dom na nebesima, uzima se ovdje. Ključ za sve je zapravo Isus iz Nazareta. On je Bog koji je došao da nas ponese tamo. Ali ne samo to. On je snaga za nošenje tereta ovdje na zemlji. Dosta je baciti svoje razočaranje i očaj na njega, bit će dosta da mu kažeš koliko ti je teško i već će olakšati tvoj teret. On je rekao da je breme njegovo lako i da je jaram njegov sladak.
Važno je živjeti ozbiljno. S očima usmjerenim u domovinu kamo idemo. Dobro je sve u životu raditi ali s rukom u ruci Božjoj. Dobro je sve gledati oko sebe, ali s jednim okom neprestano gledati u Božje oči. Dobro je planirati i misliti o poslovima i budućnosti, ali treba najprije s jednim uhom čuti koju budućnost donosi Bog.
Bogat je čovjek koji ne žali za stvarima kojih nema, nego se raduje onima koje posjeduje. Često su siromasi bogatiji od bogatih. Siromaštvo je u tome da ne znamo kud bi sa stvarima koje nas okružuju. Bogataš se postaje kad od malih stvari napraviš veliko, kad se znaš maloj i sitnoj stvarčici i prahu oko sebe radovati i od njega nešto načiniti. Svaka stvar oko nas može biti predmetom naše kreativnosti. Za sve što je žalosno i tragično možemo moliti i opet postajemo veliki, plemeniti i otmjeni. Važno je svaki dan tako raditi kao da je to posljednji dan. Važno je svako djelo tako izvesti kao da je to posljednje djelo u životu. Važno je čovjeka tako susresti kao da je to posljednji čovjek kojeg ćeš prije smrti vidjeti. Važno je tako moliti se Bogu kao da je to tvoja posljednja molitva. Važno je ući u dan tako kao da je to posljednji i odlučujući za tvoju budućnost. Malo je potrebno da budemo sveti i veliki.
Važno je ne gledati u svijet i ljude odvagujući kakvi smo. Jer, u svijetu je tako da lagana strana vage ide prema gore, a teška pada. Uzdižu se u javnom životu i u slavi ljudi sa zabavama, s lakim mislima, idejama i demagogijom, ali oni koji čine velika djela – oni su skriveni. Oni koji se muče, koji vole svijet, o njima se ne govori. Oni koji nose svoj križ hrabro i otmjeno, njih svijet ne vidi ali svijet od njih živi. Oni koji su mučenici za pravdu i slobodu, oni kojima nije stalo do pljeska niti do plaće, njih nitko ne spominje, o njima se ne govori ali oni su svjetlo u kojem vidimo sve drugo u životu.
Važno je svaki dan ustati s osluškivanjem svoje savjesti. Savjest je nutarnji glas koji nas upozorava da netko osluškuje i da nas gleda. Važno je s Bogom biti u dobrim odnosima. Neka ti on bude prijatelj i sve će dobro završiti. Važno se sjetiti da većina prijateljstava ne budu raskinuta nego uvenu. Kažemo da nemamo vremena za Boga, ne molimo i ne čitamo njegovu Riječ, zaboravimo ujutro na njega misliti da bismo s njime razgovarali i već Bog odlazi u drugi, treći, četvrti red dok ne nestane iz našeg sjećanja. Ali kad Bog napusti našu dušu tada smo mrtvi. Važno se stoga svaki dan sjetiti, neprestano uzimati ključ u ruke, stalno učiniti neko dobro djelo i već ćemo se znati i veseliti svijetu i rasplakati se s njime, ali prije svega ga voditi u život.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
