Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan

RAZDIJELI SVOJ ŽIVOT

Sve je manje ljudi u Europi, all to nikoga ne brine. Dovoljno je poći na izlet, u planine, na jezera ili na more. I susresti bezbrojne bračne parove koji su sami ili tek s jednim, najviše dvoje djece. Čovjek je sve manje zanimljiv. Rađanje i odgajanje djece sve se više drži nekom osobitom dužnošću i teretom. To posebice doživljavaju žene na Zapadu. Postoji neka ranjivost žene da se osjeća zloupotrebljenom od države i Crkve kada od nje traže da bude majka. Ona se osjeća neslobodnom, štoviše podvrgnutom nekim patrijarhalnim pravilima i zakonima, bez vlastitih prava i bez prava da sama organizira svoj život. No sigurno još dublje u ženama leže neke rane iz djetinjstva, jer je sve više zloupotreba, mučenja i ranjavanja djece. Sve je manje obitelji u kojima djeca doživljavaju ljubav, a sve je više onih u kojima je ljubav pokleknula pred težnjom za novcem, kućom, automobilom, provodom, dobrim praznicima i još boljim godišnjim odmorima te konačno mirovinom.

U velikoj raspravi o problemu umirovljenika u Austriji, o praznim mirovinskim fondovima i nemogućnosti da se umirovljenicima isplati njihova mirovina, odgovorni u Vladi je rekao da jedini izlaz vidi u tome da se počne rađati više djece. Naime, sve je više starijih ljudi, a sve manje mladih i djece. Sve je manje zaposlenih, pa prema tome nema dovoljno novca kojim bi se punili fondovi umirovljenika. Na te njegove riječi reagirale su feministice koje su se osjetile povrijeđenima držeći da se na račun žena želi rješavati problem mirovine i umirovljenika.

“Na djeci se duša liječi”, pisao je Dostojevski. Najljepše što imamo na zemlji su djeca. Ona su ostatak neba, blizina Boga, ono najdraže što daje nadu i sigurnost ljudima. Nije nikakvo čudo da upravo siromasi imaju najviše djece. Bogatstvo i budućnost nekog naroda ovisi o tome koliko djece će imati. Ništa nije draže od dječjeg smijeha i vike u nekom dvorištu ili na ulici. Ništa nije tragičnije od tišine u kući, u kojoj se još jedva čuje radio ili televizija, i po kojoj se stariji ljudi motaju ni sami neznajući zašto. Poput grobnica izgledaju divni stanovi i kuće u kojima nema djece. Ideal biblijske sreće bloj imati puno djece. Ona su bila znak Božjeg blagoslova, znak ponosa na zemlji.

Sjećam se obitelji u kojoj je bilo osmero djece koja su se pożenila i imala svoju djecu tako da je ta obitelj brojna kao mala država. Jedan član obitelji drugome pritječe u pomoć, jedan drugome gradi stan i kuću, posuđuje i kupuje. Kada je jedan napadnut, svi su tu da ga brane. Svaki se od njih najstariji i najmlađi, osjeća uključenim u zajednicu braće i sestara, osjeća se sigurnim, branjenim, sa zaleđem. Sjećam se i brojnih jedinica i jedinaca, koji su uvijek izgledali pomalo opterećeni, žalosni, nesigurni.

Što se to zapravo događa s ljudima? Kako to da brojni mladići u selima i gradovima, ne samo kod nas nego i u Europi, ne žele u brak? Otkud to da žene odbijaju rađati djecu, da se bune i traže slobodu od rađanja, da ne žele postati majke? U muškarcima je strah od žena, a u ženama strah od djece. Kamo to idemo? Nije na nama da sudimo i prosuđujemo, nego da tražimo izlaz i liječimo. Očito smo svi povrijeđeni, osobito žene, ali i muškarci. Potrebna je neka nova ljubav, nova pravednost i poštovanje među nama. Treba stvarati mentalitet povjerenja i pomoći, svestranog nošenja križeva jednih drugima, međusobnog prihvaćanja do kraja i življenja u zajedništvu koje prelazi u ljubav koja je tada slična Bogu. Nadajmo se da će se trend kotrljanja nizbrdo i protiv čovjeka zaustaviti. Već se čuju glasovi da se na Zapadu ljudi sve više okreću prema vrednotama kršćanstva, da sve više vape za autentičnim navještajem i Crkvom, da uviđaju da postoji spas i netko tko liječi slomljena srca, da postoji ljepši život pun nade. Važno je da se i mi priključimo njima.

Život je darovan svakoj osobi. Ne možemo pobjeći iz života na zemlji. Ne možemo pobjeći od svojih dužnosti, jer su one dio nas. Ne možemo ne željeti duhovno zdravlje, a ne samo tjelesno, jer je ono preduvjet sveopćeg zdravlja. Ni Boga ne možemo mimoići. Kada ga izbjegavamo, tada ga tek sretnemo, jer Bog je posvuda. On je u nama i oko nas da nam olakša teret i jaram učini slatkim. Sva su ljudska nastojanja ograničena. Čovjek uvijek ostaje samo čovjekom. I odnos prema djeci i čovjeku sigurno će se promijeniti.   

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić