Preobrazba Crkve za svijet, Tomislav Ivančić 

Težak je rastanak onih koji se vole. To je kao da čovjeka razdijeliš na dvoje i nijedan dio više ne može živjeti. Prijatelji koji se poštuju, roditelji i djeca, oni su kao jedna duša u dva tijela. To su duše koje su se stopile u jednu, koje su se dodirnule i više ne mogu jedna bez druge.

Zato rastanci donose suze. Rastanci su teški, mučni i bolni. A najteži su rastanci bez povratka, jer su to rastanci bez nade. To je zapravo trenutak u kojem su umrla ili poginula dva bića, a ne jedno. Oni ostavljaju iza sebe ruševine koje više nitko ne može izgraditi.
No bole i mali, kratkotrajni rastanci. Jer prijatelji si žele toliko toga reći i svaki rastanak kao da ostavlja nedovršene razgovore, nedovršeno pismo, nedovršenu riječ, nedovršen pogled.

Kao kuća koja nije dovršena, koja je ostala bez krova. Kao cvijet koji je zasađen, a nikada nije procvjetao, kao ruka pružena na pozdrav, a nikad nije dotakla drugu ruku, kao brak bez djece, kao smrt bez nade u nebo.

Pa ipak, rastanci ne moraju biti tragični.

Bonhoeffer je rekao da je svaki rastanak Bog. Time je htio reći da kad čovjek gubi polovicu svoje duše u prijatelju i u dragoj osobi koja odlazi, ili pak u najdražoj osobi koja umire ili pogiba, još uvijek ne ostaje sam, nego pada u Božje ruke. Kad više nema povratka, kad se više nemaš čemu nadati, kada iza tebe ostaju samo ruševine, a ispred tebe nikakva mogućnost da se sastanete, tada padaš u ruke Božje. Jer, kao što svijet i svemir ne stoje u praznom, nego na ruci Stvoritelja, tako i tvoj život, tvoji dani i tvoji gubitci stoje na Božjem dlanu.

Rastanak je kao pogled u vlastiti grob u kojem vidiš Isusa Krista kako te uskrisuje iz njega. To je kao da si ušao u dubok mrak u kojem odjednom zasvijetli svjetlo koje se nikada ne gasi. Upravo gubitci bez povratka, gubitci koji se ne mogu nadoknaditi, gubitci koji su stalni, doživotni i koji izgledaju najtragičniji, upravo oni u tvoje srce, u tvoj dom, k tebi najsigurnije donose Boga. Kratkotrajni rastanci te neprestano nose u mislima, željama, čežnjama i mašti k onome koji će se vratiti. Ti si uz njega i, na neki način, nemaš vremena ni za ljude ni za Boga. Vezan si uz čekanje i to te čekanje sili da gubiš vrijeme, da dan za danom puštaš bisere da padaju u prazno.

No, kada gubiš sve, tada više nemaš što čekati i tada ti preostaje samo da se okreneš na drugu stranu i ugledaš osobu koja te već dugo čekala, a kojoj nisi otvarao vrata. To je Bog koji te stvorio, koji te prati u životu i koji te sada pita želiš li drugovati s njime i želiš li da ti stostruko nadoknadi gubitak koji ti se činio tragičan. 

 “Teško je gubiti samo dotle dok se ne izgubi sve”, kaže lvo Andrić. 

Kad se izgubi nešto, tada izgubljeno mjeriš s onim što ti je preostalo, ali kad jednom izgubiš sve, tada imaš osjećaj da si se rastavio sa svime i tada vidiš kako ti se sve izgubljeno preobraženo stostruko vraća“.

I kratki rastanci su važni. Važno je kako ćeš ih iskoristiti. Hoćeš li neprestano maštati o onome koji treba doći ili ćeš se okrenuti Bogu i moliti i drugovati s njime, da bi vaš ponovni susret bio još bolji, sadržajniji, svježiji? 

Hoćeš li, dakle, gubiti vrijeme na prazna čekanja ili ćeš svoje čekanje ispuniti djelatnim preobražajem svoje duše, kao da ureduješ svoj dom, pripremaš stol i sve ostalo, da kada dođe osoba od koje si se rastao, sve nađe preobraženo, novo, da se iznenadi i da vaša ljubav bude još dublja, još silovitija, još trajnija i čišća. 

Jer ako vječito plačeš za onim što si izgubio, ako vječito uzdišeš za pogledima kojih više nema, zagrljajima koji se vise neće povratiti, za riječima koje su te hrabrile – onda ćeš biti strahovito star i nesimpatičan kad ti se prijatelj vrati. No, budeš li se mijenjao, preobražavao, budeš li bol rastanka pretvarao u radost sastanka s Bogom, sastanka s novim preobražajem svoje duše i obitelji, svoga srca i svoga doma, tad će rastanak biti prekrasan. I tada nikakav rastanak nije dovoljno dug. Što je on dulji, to imam više vremena za bolji rad na sebi.

Ima ljudi koji na rastancima stalno plaču. Ima drugih koji iz dana u dan venu zbog rastanka, onih koji obole, koji se ne znaju snaći i kao da ne znaju više živjeti. 

Ti, poštovani čitatelju, pođi drugim putem. Jer nema rastanka bez povratka. Svaki, pa i onaj najtragičniji, a to znači smrt, nije rastanak bez povratka. Sastat ćemo se ponovno zajedno i tad ćemo razgovarati o ovome. Neka su ugodni tvoji rastanci i veličanstveni tvoji sastanci.

Da bi se to dogodilo, pronađi trenutak i prostor tišine u sebi i oko sebe te osluškuj govor Smisla oko sebe. Duša treba tišinu, da bi se otvorila djelovanju Utjehe, Nade i Ljubavi. 

Duša vapi za suncem i rosom Božje milosti, da bi bila sigurna da ne umire, nego da živi. Duša bi htjela odbaciti teret prošlosti i osvježiti se budućnošću. Htjela bi prestati plakati za prošlim i početi se radovati nad dolazećim. Jednom ćemo se svi sastati, pokojni i živi, poginuli i ranjeni i cijelu ćemo vječnost imati vremena razgovarati i uživati zbog hrabrosti u podnošenju gubitaka na maloj dionici života, koja se zove zemlja.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije

Prethodni članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Sljedeći članakUmrijeti sebi – Tomislav Ivančić
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)