Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan
ZALIJEVAJ SJEME POŠTENJA
U malom društvu govorilo se o nekom čovjeku. Jedan od prisutnih izrekao je rečenicu: “To je poštenjačina, svaka mu čast.” Nekako me zainteresirala ta riječ. “Poštenjačina, biti pošten, poštenje, što je to zapravo?” upitao sam se.
Poštenim držimo čovjeka koji ne vara, koji je dobar trgovac, točno važe, kod isplate novca ne vara, kod ubiranja poreza njegovi se prsti ne lijepe ni uz kakvo dobro. Pošten čovjek pošteno plaća, a to znači dobro plaća. No pošten je također onaj tko je seksualno čist i uzdržljiv. Poštena žena neće nikada prevariti svoga muža. Nepoštena je izgubila dobar glas, na nju se muž ne može osloniti, ona ga sramoti kao i svoju djecu i kuću.
Kada je neki nogometaš dobro plaćen, a slabo igra, ljudi kažu: “Nije pošteno.” Kada, naprotiv, odlično igra, kada se trudi dokazati da nije uzalud plaćen, ljudi kažu: “Eh, pošteno je tako, svaka mu čast.” Kada netko dobije božićnicu i dar za godišnji odmor, kada se nekoga nagradi ili pohvali, ljudi znaju reči: “Neka, zaslužio je, pošten je.”
Ljudi također znaju govoriti: “To je poštena kuća.” Ili će reći: “Poštena je to obitelj, podi k njima.” Za nekog će mladića reći sasvim mirno: “Pošten je to mladić, zaslužio je poštenu djevojku.” Za djevojku će se reći da je poštena i čestita i da se samo traži pošten mladić, jer ga je zaslužila. Često se misli da trgovci, htjeli ili ne htjeli, moraju biti nepravedni, moraju negdje zakinuti ili im se “prsti lijepe za novac”. No kada neki trgovac starici koja nema novca nešto daruje besplatno, kada siromahu nešto odnese na dar, tada ljudi kažu čudeći se i diveći, da je zaista pošten i da mu pripada svaka čast.
Pošten čovjek je pravedan, voli druge ljude, čestit je, trudi se zarađivati vlastitim rukama, čuva se lijenosti, ne psuje, kao vjernik se ispovijeda, ide u crkvu, čuva svoju obitelj, daje joj materijalna dobra, ali pazi da ona i duhovno živi. U poštenoj kući se ne rasipa novac niti imanje, u poštenoj kući svatko nešto dobije. Poštena kuća štedi, ali uvijek ima štogod drugima darovati. Ljudi će reći: “U poštenu se kuću udala”, ili “poštenu je djevojku dobio”. Ljudi će te savjetovati govoreći: “Ne boj se, pošten je to čovjek. On te nikad neće prevariti. Možeš se pouzdati u njega.”
Pošteni ljudi su bogobojazni, uljudni i pristojni, darežljivi su i štedljivi, malo govore, all ono što kažu je mudro, ne gledaju previše na izgled, nego na srce. Savjest je središte njihove osobnosti. Pošten čovjek ne može čitati pornografiju, on je se stidi i vrijeđa ga. On nema vremena razmišljati o zlu, bavi se dobrim stvarima, poštenim i pravednim. Poštenom čovjeku su odvratni mali sitni užici za koje ljudi prodaju svoje duše, njemu je stran kramarski posao kojim bi zarađivao sitniš na račun poštenog rada. Njemu su strane prodane duše, odvratni su mu profiteri, on prepoznaje političara koji se bori za svoje interese, a ne za narod.
Pošteni ljudi su tu, oko nas. Teško ćeš moći imenovati je li to ovaj ili onaj. Neki misle da ih treba tražiti svijećom, drugi se boje da ih uopće nema. Ali oni tu negdje žive, oni su u temelju društva koje gradimo. Sunce još uvijek osvjetljuje zemlju jer oni postoje. Smiješak se stalno pojavljuje na Božjim ustima, jer pošteni se trude da budu još pošteniji. Oni su kao svanuće zore, kao dobro jutro i dobar glas izdaleka, kao svjež zrak koji možeš duboko disati. Kraj njih se duša odmara. Poštenje je tu, želi se probiti u svakom čovjeku, u tebi i u meni. Kod nekih se probije više i ljudi to zapažaju. Kod drugih poštenje ostane stidljivo, stisnuto u dnu duše, jer je javnost drukčija. Neki se stide biti pošteni. Zato nam loše ide. Medije treba ispuniti prisutnošću poštenih, o njima treba govoriti i njih treba pozivati da se jave. Svakom bi djetetu trebalo staviti u ruke sjeme poštenja te ga zalijevati u svim ustanovama i obiteljima da bismo bili sigurni da imamo budućnost, i to dobru.
Dolazi vrijeme u kojemu će jedino pošteni preživjeti. Novo društvo na Zapadu ponovno zapaža da nam manjkaju temelji, a to znači poštenjaci. Dolazi vrijeme u kojemu će pošteni biti najviše na cijeni. Pitanje je samo hoćeš li ti biti među njima?
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
