NAUČI DANAS MOLITI
Ljudi najviše problema imaju sa rastresenošću u molitvi. Oni znaju da je molitva razgovor s Bogom, ali oni doživljavaju da je teško uspostaviti kontakt s njime. Još više oni smatraju da je u molitvi važno misliti na riječi koje čovjek izgovara, te na taj način zapravo još više otpadaju od kontakta s Bogom, te ulaze u još veću rastresenost. Drugi pak misle da je molitva recitiranje određenih molitvenih formula te se i ne trude biti sabrani dok mole. Oni smatraju da je važno da jezik izgovori neke formule, kao što je važno da zapale neku svijeću i stave pred kip Majke Božje ili pred neki oltar. Na taj način kao da žele poslati svoj jezik da rekne Bogu neke molitve kako bi Bog bio prema njima milostiv. Često takve molitve graniče sa magijom. No, ne može se reći da su potpuno neispravne, one su neka vrsta minimalne molitvene prakse. Istina je da je bolje jednu ili dvije riječi reći Bogu ali sasvim svjesno, s dubokom vjerom, negoli čitav dan izgovarati formule molitve, koje niti u jednom trenutku se ne upućuju Bogu jer nismo sabrani pred njim.
Smjeli bismo reći da Boga vrijeđaju rastresene molitve, jer one pokazuju da nam Bog nije najvažniji u životu, a to znači da ni nije Bog. One također pokazuju kako u nama nema raspoloženja u kojem bismo se trudili da Bogu pokažemo čast i dostojanstvo, te da se potrudimo kako bi smo pred njim stajali svjesni. Na neki način tako Boga bacamo na niske grane, a vjerujemo u molitvu umjesto u samoga Boga. Očito je potrebno puno toga protumačiti i razjasniti kako bismo bili ispravni vjernici.
Da bismo bili pred Bogom sabrani prvo je važno postati svjestan tko je Bog. On je Stvoritelj neba i zemlje, on je Gospodar i Voditelj svih naših životnih puteva. On je Cilj našeg života i on je jedina mogućnost ispunjenja naše sreće. Bog u svojoj ruci drži naše bolesti i naše zdravlje, naše zadovoljstvo, naš život i našu smrt. S Bogom možemo postati zdravi i bogati, s Bogom ćemo uvijek imati sretan i zadovoljan život, iako će nas to voditi kroz muke, napore, bolesti i križeve. No, važno je znati da bez Boga nikamo ne idemo, besmisleno živimo, ostajemo prepušteni svim zlim i stvorenim silama. Kad nitko ne može pomoći može Bog, kada nam svi prijete samo nas Bog može zaštititi. Kada nas svi osude samo nas Bog još uvijek može opravdati. Nema sumnje, najvažnije je biti s Bogom. Ta svijest će nas povesti da se barem malo potrudimo zaista biti s Bogom.
Da bismo s Bogom bili u sabranosti kod molitve potrebno je ne misliti na riječi molitve nego na Boga. Bog je Duh. Sveti Ivan kaže da je Bog Ljubav. Bog je Pravda naša, kaže Sveto pismo. Stoga gledati Boga, biti pred njim sabran znači slično kao gledati ljubav, pravdu, ili kao doživljavati pravednost ili pravedno biće, a to znači osobu koja nas voli i koja je prema nama pravedna. Gledati u Božje lice znači postati svjestan da me simpatične oči Božje sada motre, da su usmjerene na mene i da me obasjavaju, da Bog poput majke koja sa simpatijom motri svoje dijete i svaki njegov pokret, gleda mene i želi mi pomoći, očekuje moju riječ, prima s radošću moje molitve.
Osim toga važno je znati da je Bog posvuda, kamo god pogledaš znaš da je on tu i da ti se odatle smiješi njegov pogled, da ti odatle pruža ruke da dođeš k njemu, da jednostavno kamo god pogledaš njegova je prisutnost. Stoga ne moraš zažmiriti da bi ušao u njegovu prisutnost, ne trebaš gledati u određeni prostor ili predmet da bi došla ta prisutnost, ne trebaš se ni truditi da tjeraš od sebe neke rastresenosti, nego posvuda kamo pogledaš samo postaješ svjestan Bog me gleda, povjerovati u to i reći mu riječi iz srca. Dobro je pri tome ponekad reći: Evo me, tu sam. Ali istodobno je još važnije tada zastati i oslušnuti kako Bog odgovara na te tvoje riječi. Jer Bog sigurno poput nas ljudi odgovara: Tu sam i ja, za tebe sam tu, ne boj se! ,,Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta”, rekao je Isus iz Nazareta. ,,Ne boj se jer ja sam s tobom”, govori Bog često u Starom zavjetu. Prema tome, Boga ne treba dozivati iz neke daljine da ti dođe, ne treba ga zvati da ti se okrene kao da je on rastresen. Bog nije okrenut od tebe, nego je uvijek licem okrenut tebi.
Stoga sabrati se znači samo jedno: otvoriti svoj duh, svoju svijest, svoje povjerenje i duhovno znanje da je Bog tu te mu progovoriti ili ga jednostavno gledati i uživati u njegovu pogledu.
Ustrajemo li tako nekoliko sekundi ili čak jednu minutu u toj svijesti da nas Bog gleda počet
ćemo doživljavati kako nas to iznutra smiruje, mijenja, ozdravljuje, ispunja njegovom milošću i sve snažnijim doživljajem njegove prisutnosti. Često krive slike koje imamo o Bogu mogu smetati našoj sabranosti. Redovito će nam se dogoditi, kad smo depresivni i pesimistički raspoloženi da nam se onda čini kao da će nas Bog kazniti i kao da je bolje k njemu ne ići. Ako smo negdje sagriješili ili nekoga povrijedili, ili je nas netko povrijedio tad ćemo redovito doživljavati Boga kao da nam je dalek, kao da se od nas udaljio ili se na nas ljuti. To su ljudske reakcije koje se jedino vjerom mogu nadvladati.
A vjera nam kaže da nas on uvijek voli pa i onda kad smo najgori i ne znam kako grješni, tek tad nas još više ljubi i čezne da mu dođemo kako bi nas oslobodio i grijeha i patnje i opasnosti. Zato kažemo da se vjerom mogu nadići sve naše psihičke i doživljajne poteškoće, traume i prepreke do Boga. Isus se ne ljuti na desnog razbojnika što je bio grješnik, on ne prijeti Mariji Magdaleni što je bila javna grješnica, on ne prijeti ni preljubnici, on nije prijetio ni Judi ni Petru, nije vikao na Zakeja, a niti na Nikodema što
mu dolazi po noći, nego je primao sve s ljubavlju, povjerenjem, s nekom nutarnjom nježnošću, draži i toplinom. Zato je potrebno sve naše krive slike i doživljaje Boga zamijeniti pravom slikom Boga, koji nam se očituje u Isusu iz Nazareta.
Bog je osoba. On stoga voli da mu kao osobi prilazimo, da mu kažemo sve što nas muči, da mu ispričamo sve što smo doživljavali ili da očekujemo da će on sve to sa simpatijom prihvatiti i da će nam pomoći. Kao što mi ne volimo da nam netko govori riječi koje ne izlaze iz srca, koje su samo naučene i daleke, tako i Bog ne voli.
Treba uvijek učiti moliti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
