Piše: Marinko Banožić
Kleknuo sam i kroz niz kratkih sjećanja, otvori mi se srce i u duhu ti zavapih; – Isuse moj, koliko ti mene voliš! I opet, iznova i iznova. Isuse, koliko ti mene voliš! Moj Isuse! Koliko, ti mene voliš! Postadoh svjestan te tvoje, ničim zaslužene, neopisive ljubavi.
Nije to neka sila i snaga nego mirna prisutnost i nježnost, a opet jedina postojeća moć, moć ljubavi! I onako neizrečena, ali jasna poruka meni! Možeš ti biti kakav god hoćeš, ali ja te svejedno ljubim! Nije važan tvoj grijeh, nego moja ljubav! Moja ljubav je postojana i strpljiva! Ne mogu biti, a zašto bih i bio, drukčiji, jer ja sam ljubav sama!
Isuse, divim ti se! Kako, možeš biti takav? Tako neizmjerno strpljiv, pun razumijevanja i strpljivosti! Koliko puta sam ponavljao iste svoje grijehe i ranjavao te s njima! Koliko puta sam doživio i vidio kako mi pomažeš u raznim situacijama i potrebama. Koliko puta si pustio kaplje svoje krvi na rane moje duše i tijela. A ja sam, jao, nehajni stvor! Koliko puta si krvario za moje molitve i nakane!
Do neba ti hvala, što me tako uporno čekaš! Da, Gospodine, tako čekati, uvijek iznova i iznova, bez ikakvih rezultata obraćenja, to možeš samo ti.
Ali, Gospodine, probudio si me i privukao baš s tim beskrajno strpljivim čekanjem. Ne mogu razumjeti, ali hvala ti za to spasonosno čekanje! Hoću biti tvoj Gospodine i svuda ići kamo ćeš me voditi!
Samo ipak, moram te još jedno zamoliti, Gospodine!
Ali, vjerujem, da je to put istine koji vodi u Život!
Jasne su mi Tvoje riječi, tko se ne odrekne svega, ne može biti Tvoj učenik. Pomozi mi da se rodim odozgor, u duhu i tako budem dostojan učenik tebe, svoga Gospodina, Prijatelja i Učitelja!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.