Transkript iz Kinoteke

Hagioterapija najprije istražuje tko je to čovjek, što je to duhovna duša. Psiha je već istražena psihologijom, psihijatrijom, psihoterapijom. Vegetativna duša ili vegetativni život istražen je medicinom.

I filozofija je pokušavala obrađivati mnoštvo stvari. Međutim ta treća grana čovjekove dimenzije, a to je ono duhovno po čemu je čovjek čovjek, još nitko nije tako istraživao i pomalo vlada panika da to dosad nije istraženo. Smatram da zato čovječanstvo pati. Zato postoje tolike nesuglasice, zato postoje neprijateljstva i zato postoje ratovi, jer ne poznajemo sami sebe.

Kako možeš protiv čovjeka voditi rat? Što reći, to je najgore zlo što ti se može dogoditi u životu da nekog čovjeka mrziš, da nekoga raniš ili nekoga ubiješ, najgore što ti se može dogoditi. Ono najljepše što u životu možeš napraviti je da bar nekom čovjeku učiniš dobro, jer po tome ti si vječan. Ako je Bog, ako je Isus iz Nazareta išao umrijeti za čovjeka, onda iz toga prepoznajemo kako čovjek mora biti dragocjen, kako si ti velik, čovječe. Osobito oni koji se osjećaju maleni.

Ti, mali čovječe, digni se na noge i vikni cijelom svijetu: ,,Ovo sam ja”. Baš kao onaj student na Britanskom trgu. Sjećam se, ljeto, vruće, tri sata popodne, ljudi bjesni u tramvaju i samo nervozno jedan protiv drugog mrmljaju. Prepun tramvaj, kad jedan student samo izleti na Britanskom trgu i poviče: ,,Ju-hu, ja živim”. Najedanput svi se smiju i na Britanskom trgu i u tramvaju.

Tako je malo potrebno da budemo ljudi. Smijeh je masaža lica, ali još više masaža duše. Zašto se smijati, pa zato što postoji Bog. Zašto se smijati, pa zato što smo besmrtni, jer čovjekova duhovna duša nikad ne umire. Zašto se smijati, zato što nam Bog prašta. Zašto se smijati, zato što ne postoji smrt, samo prolaz u život. Zašto se smijati, jer ima toliko ljudi oko mene koji me vole, kud ćeš ljepše u životu.

Zašto se smijati, zato što te nitko ne može uništiti, ti ćeš živjeti vječno, bez straha. I zašto se smijati, ako nekoga voliš ne možeš drugačije nego se smijati. Ako mrziš, znam da se nikad nećeš nasmijati. Onda uzmi knjigu koja se zove ,,Duhovitošću do duhovnog zdravlja” da ozdraviš dok se smiješ.

Bog se stalno osmjehuje gledajući čovjeka kako je jadan, kako se mi brinemo. Pa se brinemo jer ima nas previše na svijetu, oko 2050. bit će nas 9 milijardi, joj strašno, gdje ćemo smjestiti te ljude. A Hrvatska prazna, otoci prazni, Slavonija prazna.

Što se brineš, pa nećeš ti živjeti još sto godina. Ti ćeš otići prije odavde i neće te mučiti ti problemi. I smiješni smo jer mislimo da se mi trebamo brinuti. Meni je najsmješnije kad počnu vlade govoriti: “Moramo se pobrinut da Zemlja opstane za druge generacije”. Bijedni ste, nećete vi spasiti.

Jesu li Ujedinjeni narodi spasili ovu Zemlju, ma kakvi uništavali je još više. Je li Europska unija spasilama? Tko može spasiti? Čovjek koji počne biti moralan, čovjek koji počne biti pravedan, čestit, čovjek koji gubi svoj život, samo će taj sačuvati zemlju i samo će taj napraviti prostore i samo će taj producirati sve ono što je zdravo.

A dokle god smo mi nemoralni pa da ima 100 vlada i ne znam kakvih Ujedinjenih naroda i slično, mi ćemo se uvijek uništavati. Ako toga niste svjesni, ništa ne razumijete. Lako je promijeniti cijelu Hrvatsku da bude moralna, tebe je teško promijeniti. Jer ako se ti promijeniš, vidjet ćeš promjene oko sebe. Zamislite Dinamov stadion u Zagrebu, desetci tisuća ljudi, noćna utakmica, najedanput se ugase sva svjetla. Samo jedan upali šibicu i svi je vide. Samo jedno svjetlo. Budi ti to jedno svjetlo u ovom Zagrebu i vidjet ćeš.

Zatim je naš problem što smo kao ovce koje vode na klanje. Televizija kaže, sutra će biti loše vrijeme, sve će boljeti glava i sve će boljeti glava. Gospodin Busch i Obama jave eto recesija strašna, nikad ni 1930. nije bila takva, grozno i burzovni indexi se odmah sruše.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakBIT ĆE DOBRO, NE BOJ SE – sedma kolumna
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistentice
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)