Čovjekov život je svetinja. Sve što čovjek treba i posjeduje, sadržano je u njegovom životu. Stoga je čovjek pozvan da svoj život čuva, da bude spreman za njega sve podnijeti, da ga ne uništi. Čovjekov život je i tajna. Ne možemo instrumentarijem znanosti spoznati što bi to bio život, jer život je zapravo “tko”, a ne što.

Život, to si ti kao osoba. Život nam je nedokučiv, on izmiče našim mogućnostima da ga dohvatimo i njime raspolažemo. Svime čovjek raspolaže, ali svojim životom ne. Život je, stoga, dragocjenost. On je tajna pred kojom se možemo pokloniti i koju smijemo doticati tek s ljubavlju, strahopoštovanjem, čistim srcem.

Život je dar onoga koji je svet, Bog je svet.

To znači da je on apsolutno dobar, da je on jedini apsolutno dostojan poštovanja, ljubavi i povjerenja. Njega ne može dotaknuti zlo, nikakva prljavština i mrak. Stoga je svaki grijeh, a to znači svaka banalnost, ružno izgovaranje njegova imena i prijezir njegova veličanstva, izrugivanje njegove prisutnosti, i svako mračno i nedolično gledanje prema Bogu najodvratniji zločin. Jer time ne vrijeđamo samo Boga nego uništavamo sebe.

Dijeleći se od Boga, čovjekov život presahne poput rijeke koja je izgubila izvor.

Čovjek, naime, nema života od sebe, nisu mu ga ljudi dali, nije ga kupio svojim novcem, niti radom svojih ruku. Život je dar od Boga. Stoga je Bog čovjeku najdragocjenije biće, vrhunska svetost, veličanstvo kojem se čovjek može samo poklonstvom diviti i radovati se što postoji. Čovjek postoji samo zato što postoji Bog koji je svet.

Iz toga zaključujemo da je i svaki svetac prijatelj ljudi i čuvar života. Svetac ima strahopoštovanje pred nerođenim životom, djecu okuplja i izbavlja od ropstva, zlouporaba, od nemoći, gladi i patnje. Svetac će se pobrinuti za odraslog čovjeka, on pomaže siroti, bolesniku briše suze, očajniku pokazuje nadu, onima koji su izgubili sigurno tlo pod nogama govori da postoji Bog, apsolutna egzistencija. Zemlja još nije propala u ništavilo, nije razorena atomskim bombama, ni biološkim zloupotrebama, fundamentalizmima, sektama, zločinstvima i vlastitim grijesima jer postoje svetci koji druguju s Bogom i vole čovjeka.

Svetac voli ljude i zato je svet. Budući da voli čovjeka on neizmjerno treba Boga te tako postaje svet. Svetac je most između neba i zemlje.

Njega molimo da pomogne, da od Boga donese ono što mi sami nismo sposobni donijeti, da nas čuva, da za nas posti i moli, da nas pouči i da nas povede u radost. Svetcu se tužimo na bolesti, na nepravde u društvu i obitelji, njemu donosimo ranjenost i bolest djeteta, njega tražimo da nam posreduje kod Isusa, čiji je on prijatelj jer je čuvao Isusovu riječ. ”Vi ste prijatelji moji ako čuvate moju riječ.” – kaže Isus.

Svetac je bio maksimalno aktivan na zemlji, a sada na nebu nije prestao biti pomoćnik ljudi. Svetac, dakle, nije čovjek čija je svetost u izvanjskom, formalnom moljenju. On moli da bi mogao biti human prema svakom čovjeku, da bi izdržao na fronti protiv zloće, krivica, duhovnih bolesti i svake bijede koja napada čovjeka.

Svetcu je jedini cilj učiniti dobro čovjeku. U tome je, naime, Božja slava, koja je krajnji cilj života jednog sveca. Sveci nas vole, oni se za nas brinu, oni nas štite, oni nas oslobađaju i liječe, oni nas zagovaraju i uvijek su na našoj strani.

Oni su naši advokati, oni su prijatelji, oni znaju kako živjeti i zašto se jedino isplati na ovoj zemlji stajati. Oni vole prirodu, oni nikad ne zagađuju ni ljude ni prostor oko njih, ni naše vode. Sveci nas zovu da budemo jedni drugima dobri, da se pomirimo, da oprostimo. Svetci grade veličanstvene crkve, oni su umjetnici, oni se trude i čudesno imaju sredstva da pomognu baš svakome.

Sveci su miljenici Božji i prijatelj ljudi.

Najljepše u što nam se u životu može dogoditi jest uvrstiti se u redove svetaca.

A svetac se postaje tako da postanemo prijatelji Božji. Božjim prijateljem se postaje tako da uzmemo Božje zapovjedi ozbiljno, da nam Božja riječ bude važnija od svega, da počnemo molitvom komunicirati s Bogom, da živimo mentalitetom kojim je živio Isus. 

Katolička crkva od početka, od apostolskih vremena štuje svetce. Ona im je podizala spomenike i uvrštavala ih u kanon svoje liturgije. Vjernici su se od početka utjecali zagovoru svetaca, što svjedoče i grafitni natpisi na zidovima Konstantinove bazilike nad grobom sv. Petra na Vatikanskom brežuljku u Rimu. Crkva je svjesna da smo svi jedna nebeska i zemaljska Crkva, da smo udovi jednog tijela Kristova, a to znači jedni drugima udovi. Crkva je tražila zagovor svetaca, odličnijih udova Kristova tijela da pomognu putujućoj Crkvi, siromasima i patnicima na zemlji. Tako mi zajedno postajemo suradnici i ljubitelji klanjajući se jedinom posredniku Isusu Kristu, i dolazeći njegovu Ocu u Duhu Svetome.

Tomislav Ivančić, Oaze života

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakMeditacija – Tomislav Ivančić
Sljedeći članakZa dobar dan – iz pera hagioasistenta
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)