Piše: Lana Poljak Branisavljević
ZNAM, TU SI
Novi je dan pred tobom. Novi dan ti se daruje. Sunce svojim zrakama želi pomilovati tvoje lice i već ti izjutra navjestiti da si ljubljen. Stvoritelj koji je tvoj Otac te gleda. Uzvrati mu pogled. Zagledaj se u te oči koji te ljube. Njega danas trebamo, ti, ja i baš svako stvorenje ove zemlje. Bez Njegove prisutnosti i zaštite ne možemo u ovaj dan. Toliko je zla raspršenoga na svakom “uglu” naše svakodnevice. Ono vreba da nas prevari, obeshrabri i ponizi. Tko nas može zaštititi? Tko nas može izbaviti? Samo Onaj koji je pobijedio svako zlo, patnju i smrt.
Zato pronađi miran kutak i polako srcem progovori “Oče…Oče, moje oči Tebe traže. Odričem se svih drugih “slika” koje se sada izvana nameću mojim očima. Odričem se raspršenosti svojih misli koje upravo lutaju. U Tvojoj prisutnosti želim biti! Zagrli me danas snažno! Neka Tvoj zagrljaj dugo traje… Moja duša žeđa za Tvojim mirom. Moje srce traži Tvoju utjehu. Ljudi mi to ne mogu i ne znaju dati…
Dodirni svaku meni znanu i neznanu ranu moga srca. Dopuštam ti da me upravo sada ozdravljaš. Predajem ti svoju oholost, nepovjerenje, negativne i tjeskobne misli, svoju samoću i tugu, strahove za moje zdravlje, za moje najbliže, za našu budućnost…Odričem se svih vezanosti na ljude, stvari, materijalna bogatstva, na tehnologiju, na uspjeh i pohvale ljudi, na ispunjenje mojih planova i očekivanja.
Želim biti u slobodi, čista srca pred Tobom. Oprosti mi tolike sumnje i nepovjerenja da Ti sve vodiš, da Ti vodiš moj život, moju obitelj, moju domovinu, cijeli svijet. Oprosti moja opravdavanja, površne isprike, toliko uzalud potrošenog vremena. Oprosti što mi je često teško ljubiti i prihvatiti i mene samu, a još više moje najbliže, što nemam sućuti niti razumijevanja za njih. O, kako je naporno biti čovjek ako ne dopustim da me Tvoja ljubav mekša, mijenja, ozdravlja, oživljuje. Samo kada Tebi prepustim da budeš na “kormilu” moga života znam da ću sigurno prebroditi svaku oluju na putu.
Samo s Tvojom pomoći ja mogu stići na cilj života. Idem Oče, sada dalje, u ovaj dan preda mnom. Znam, Tvoj pogled ostaje na meni, Tvoja ruka čvrsto drži moju, ne ostavljaš me, tu si.”
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
