Piše: Lana Poljak Branisavljević
DOMOVINA TO SI TI
Svaki trenutak, svaka minuta našeg života nečemu nas uči, nešto nam želi pokazati, u njoj možemo zamijetiti samog Stvoritelja na djelu. Jučer sam sa svojom obitelji bila na jednodnevnom izletu u grad Omiš. Dok smo se vozili brodom po kanjonu rijeke Cetine divili smo se strmim stijenama koji su se udizali ka modrom nebu sa naše desne i lijeve strane, zelenkastoj i bistroj, ledeno hladnoj rijeci i brojnim patkama koje su klizile uz njen rub. Dok je brodić polako vozio svoju dobro poznatu rutu mi smo, bez puno suvišnih riječi, upijali taj poseban mir oko nas. To su trenuci kada doživljavaš da niti jedan čovjek ma kako vrhunski umjetnik, izumitelj i znanstvenik bio, ne može biti stvoritelj ovakvog prizora.
Čovjek doživljava svoju malenost pred onime što ga nadilazi, a istovremeno i ljubljenost i strahopoštovanje prema Onome koji mu je sve ovo dao kao dar da se time služi i ubire plodove. Sjedeći okružena brojnim turistima u tom sam trenutku osjetila silan ponos jer srce je u meni govorilo: “Ovo je moja zemlja, moja domovina! Nije li prekrasna?”. Za par dana obilježiti ćemo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Često domovinu doživljavamo kao “nešto”, kao pojam, nasljeđenu pripadnost nekom narodu.
No, jesi li kada razmišljao, dragi prijatelju, da si domovina TI? Da! Domovina to si ti, domovina to su živi ljudi koji ljube, poštuju i blagoslivljaju tlo na kojem su rođeni. Tamo gdje nema ljudi nema ni domovine. Tamo gdje nema poštenih i čestitih ljudi domovina propada i sve se počinje urušavati. Hrvatska danas posebno vapi za takvim ljudima, ljudima koji blagoslivljaju umjesto da psuju i proklinju, ljudima koji su odvažni i hrabri, ljudima koji ne žele uzeti mito i pristati na pljačku, ljudima koji pošteno i vrijedno rade svoj posao, ljudima koji ljube svoju djecu i vole svoga muža i ženu, ljudima koji ostaju vjerni pa i onda kad je teško.
Poznajem toliko upravo takvih divnih ljudi oko nas i zato sam sigurna da naša domovina nikada ne može propasti. Ovaj mali izlet u meni je probudio upravo to pitanje: Kakvu Hrvatsku ja gradim? Jesam li zahvalna na daru domovine koja mi je dana? Ponosim li se svojim imenom i prezimenom, svojim jezikom kojeg govorim, prirodnim ljepotama moje domovine, uspjesima i postignućima vrijednih ljudi?
Vjerujem li da moja domovina ima dobru budućnost? Imam li povjerenja da i o budućnosti moje domovine brine Onaj koji nam ju je i podario, a ne političari koji se svako malo izmjenjuju na vlasti? Često se sjetim dragog profesora Ivančića kako je s ljubavlju i ponosom govorio o svojoj Slavoniji. Neka upravo svaki dio naše domovine danas doživi da je ljubljen baš preko svakoga od vas koji ovo sada čitate. Neka Stvoriteljeva dobrota i ljubav zagrle svakog čovjeka naše domovine i pomognu nam da Mu još više kao pojedinci i kao narod budemo vjerni i poslušni.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
