Piše: Vesna Drmić
Pokušaji da budem spisateljica i pišem o hagioterapiji navedu „vodu na moj mlin“; na iskustvo uvijek nanovo propitivanog „tko sam ja“.
Ono što nije prošlo kroz moj „duhovni probavni trakt“ meni zvuči kao: „Ma na, evo i ja sam baš tako mislila, to je baš tako!“ Mogu se složiti s uzvišenosti rečenog, ali negdje sadržaj isklizne, kao pijesak kroz prste. Znam, bilo je izvrsno izrečeno, ali u prepričavanju izrečenih misli koje sam čula kod drugoga gubi se vlastita autentičnost i jasnoća poruke te nije dovoljno uvjerljivo za „šalji dalje“ upotrebu u duhovnoj ljekarni hagioterapije. Neki duhovno lijek tek dobro promišljen, prekaljen, ponavljan i mnogo puta prokušan postaje dio mene. Tek kad misao sklizne u svaki dio mene, pusti korijenje, razgrana se i postane moje tijelo i duša, mogu nuditi riječ koja će druge liječiti.
Iz tog razloga volim razmišljati i pisati o često upotrebljavanim sklopovima riječi koje izgovaramo, a zovu se mudre izreke. Žele biti, ali nisu nužno istina. Često nisu sve istinite jer promišljanjem o njima dođe se do zaključka da nisu cjelovita istina. Jedna od tih famoznih podvala, koju si podvaljujemo sami, jest da smo zamjenjivi. Često čujem, a nerijetko sam to i sama tvrdila: „Radiš, mučiš se, odeš u mirovinu i kao da nikad nisi živio i radio na tom radnom mjestu. Svi smo zamjenjivi.“
Ili, promijenimo mjesto stanovanja i kao da nikad nismo tamo ni stanovali; ili bili smo dio nekog kolektiva, grupe, udruge, ali kad nas neko vrijeme među tim ljudima nema, kao da se nikada nismo ni sretali, više nas nitko ne nosi u sjećanju, ne nazove, ne pošalje razglednicu. I stvarno izgleda da je čovjek potrošna roba i da je zamjenjiv. No, to nije istina! Jer, tamo gdje čovjek prođe, ostavlja neizbrisiv trag: osmijeh, radost, ljutnju, tugu, osluškivanje, izdaju, poslušnost, značaj…
Temeljno polazište u hagioterapiji jest vratiti čovjeku istinu o njemu – da je jedinstven i nezamjenjiv.
Samo ti možeš učiniti ono što je u planu Stvoritelja za tebe i s tobom. Samo ti! Nema ni jednog čovjeka u cijeloj povijesti čovječanstva koji je bio ili koji će biti kao ti!
Pred tobom samo stoje pitanja: „Što ti misliš o sebi? Koju istinu živiš? Jesi li spreman/-na izaći iz šablona koje su ti nametnute? Znaš li raskrinkati srcedrapateljske mlake formule uvučene u pamet, srce i svaku stanicu tijela, a koje te vuku unatrag? Imaš li snage danas sebi reći: ‘Dosta je bilo!’ I krenuti u novost novog dana?“
Čovjek je Božja želja spuštena na Zemlju, kaže Katekizam Katoličke crkve. Nezamjenjiv je, s osobnim imenom, s planom koji je Stvoritelj u njega stavio i svime što mu je darovano da bude sretan.
Ako znamo da je to tako, a to su nam rekli mnogo puta i na mnogo načina, zašto to ne uspijevamo intenzivnije živjeti? Zašto dozvoljavamo da naše pamćenje postane skladište neistine o čovjeku, zašto se damo zaraziti onim što ne liječi, onim što nije lijek i hrana za nas? Zašto dozvoljavamo da slaba bakterija nečije nemoći, još slabiji virus neprijateljstva, u drugim osobama prijeđe na nas pa umjesto „šalji dalje dobro“, imamo „šalji dalje mrak“? Pijemo tablete u kojima ničega nema, a ipak sijemo bol. Otkud ta zagledanost u „ništa ne valja i ništa ne znam“, a dano nam je sve?
I kako zatvoriti vrata svemu što u nas ulazi, a ima negativni predznak?
Prvo, spoznajmo da sve što u izričaju govori protiv čovjeka i želi ga razoriti ne dolazi od Dobrog. Sve što nam dolazi s negativnim predznakom, a ne razbuđuje nas niti potiče na promjenu, nije od Istine. Oni koji nam donose takve poruke jesu kradljivci! Ne mogu nam dati nešto dobro jer to ni nemaju, jer su i sami potrebni liječnika i lijeka. Njima treba opraštati jer najčešće ni ne znaju što čine.
Kad u sebi prepoznamo da razni minusi na našem duhovnom računu prijete duhovnim bankrotom, potrebno je zastati, sabrati se i vratiti na izvor svog postojanja uz pitanja: „Tko sam ja? Kome vjerujem? Tko je uvijek uz mene kao hrabar junak? Kakvom se ja to duhovnom hranom hranim?“
I odlučiti da sada (ne od ponedjeljka) idemo trenirati! Od sada proglašavamo otvorenu duhovnu teretanu. Počinjemo s vježbanjem vlastite nezamjenjivosti, vlastite originalnosti, vježbanjem onoga što nitko osim nas ne može učiniti.
Uroni u sebe i otkrij to: Nitko nije kao ti! Nitko!
To je istina o čovjeku, o tebi. Ne možeš proći ovim svijetom misleći da si beznačajan, bezbojan i nepotreban kad ti je sam Stvoritelj darovao život, smisao, talente, mjesto gdje stojiš i put kojim hodaš i kad sam On na svakom tvom koraku korača pokraj tebe. Otvori oči, digni pogled, postani čovjek, upri pogled u ljepotu svijeta, odmakni se od onog što ti govori drukčije i ne boj se hodati, trčati, ne boj se radosti,ne boj se udaraca, ne boj se minusa, ne boj se letjeti! Život je lijep jer je s nama Dobrota i Istina!
Uvijek ljubljena, nikad sama – iskustvo hagioterapije
