Piše: Lana Poljak Branisavljević
SLOBODAN OD OPRAVDAVANJA
Ovih dana čitam jedan nagovor našeg profesora Tomislava Ivančića u kojem svojim suradnicima govori o poniznosti i o tome koja zamka za čovjeka “leži” u opravdavanju. Moram priznati da mi je trebalo dosta vremena da prihvatim kako je moje opravdavanje znak izranjenosti moje duhovne duše. Dugo sam bila uporna u nastojanjima da se opravdavam pred drugima misleći kako ću ih tako uvjeriti da radim ispravno.
Osoba koja se opravdava ne želi se mijenjati, ona misli da se treba braniti jer je napadnuta i želi pod svaku cijenu dokazati da je u pravu. Često u svojoj svakodnevici susrećemo ljude koji se počinju opravdavati svaki put kada ih netko upozori na kakav propust ili pogrešku. Tada smo poput male djece koja su učinila nepodopštinu pa žele svoj nestašluk opravdati pred mamom i tatom. Često znamo čuti opravdavanja poput: “Ima i drugih koji to trebaju napraviti, zašto bih sve to ja morao! Ja ionako previše radim!” ili “Nisam mogao doći na zajednički susret jer sam imao toliko toga kod kuće za napraviti!” ili pak ” Nisam ja takav, valjda ja znam kakav sam…”
Pitamo se zašto čovjek ima potrebu za opravdavanjem? Zato jer je naša osoba ranjena, netko nas je obezvrijedio, kritizirao, ponizio i mi doživljavamo da nas ta druga osoba ne voli i ne prihvaća.
Kada čovjek prizna da je pogriješio, on napreduje, postaje slobodan od drugih, ostavlja te pogreške iza sebe i počinje se mijenjati.

Kaže profesor Ivančić: “Nije presudno jesi li ili nisi učinio nešto na što si upozoren, već kako ti to primaš. Ako te netko optužuje, nemoj se odmah ići opravdavati. Stvoritelj je taj koji će te opravdati.”
Kako je plodonosno kada osoba prizna: “Da, pogriješio sam, žao mi je!”. Kada svom mužu kažeš: “Bio si u pravu. Oprosti mi na mojoj tvrdoglavosti!” ili svom djetetu: “Nisam bila strpljiva prema tebi sine, oprosti!”. Tada se u nama i oko nas počinje rađati taj novi svijet. Čovjek se tada počinje mijenjati, mijenjaju se njegovi odnosi sa bližnjima, a tako i cijelo društvo. Kako bi bilo ozdravljajuće za naše društvo kada bi naši političari, novinari, liječnici, profesori, socijalni radnici, odgajatelji na svojim radnim mjestima znali reći: “Oprostite, dragi ljudi, nisam ovo dobro napravio! Žao mi je… Potruditi ću se da to popravim.”
Zastani sada malo…Promisli…Opravdavaš li se i ti često? Zašto? Kako reagiraš na kritiku? Ostaješ li dugo u ljutnji ili se raduješ drugome oprostiti? Neka ti, dragi prijatelju, ovi retci budu poticaj da prepoznaš gdje se to opravdavaš i gdje ti se teško mijenjati. Poželi biti nov, radostan, zdrav i ne zaboravi da je Stvoritelj baš uvijek i neupitno na tvojoj strani!
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.