Piše: Lana Poljak Branisavljević
IZGUBLJEN I NAĐEN
Jučer sam u tramvaju, vozeći se prema glavnom zagrebačkom trgu, zapazila jednu mršavu stariju gospođu kratke sijede kose, obučenu u laganu haljinu, ogrnutu vestom i s papučama na nogama. Pokraj nje je stajala mlađa gospođa ispitujući je kako se zove i gdje živi, te se ponudila da će je otpratiti kući. Starica je rekla svoje ime i prezime, no nije znala gdje živi niti kamo je krenula. Nije znala u kojem je gradu niti da li ima djece. Njene oči su bile pune straha, ispunjene suzama. To je jedan od onih trenutaka kada čovjek doživi surovost života na zemlji, no, to je istovremeno i onaj trenutak kada nam sam Stvoritelj na poseban način prilazi blizu.
Šalje nam glas koji će nas umiriti, ruku koja će nas pridržati, pomoć baš onda kada je to najpotrebnije. Bolest tijela poput demencije čini čovjeka dezorijentiranim, nemoćnim i izgubljenim, no, promišljam nije li još puno gore od toga kada čovjek na neki način “izgubi” sebe kao osobu, kada zaboravi tko je i gdje leži njegovo dostojanstvo?
Kada počne činiti djela protivna svojoj savjesti, kada se prepusti užicima i porocima, kada dopusti da ga zarobe negativne misli, mržnja, oholost i osvetoljubivost?
Zlo nam daje “privid” da smo dobro i da smijemo činiti kako nam je volja, no naša duša tada neizmjerno počinje patiti. Stvari koje su nas prvotno oduševljavale i činile nas sretnima, počinju nam biti teret i ubrzo shvatimo kako smo nasamareni.
Čovjek je stvoren iz Ljubavi i zato cijeli svoj život u svom srcu nosi čežnju da bude ljubljen i da ljubi. I dijete i starac i muškarac i žena i vjernik i nevjernik, baš svatko od nas treba nježnost i brigu, da nas netko potraži gdje smo i pita da li nam štogod treba. Čovjek je tužan kada ga nitko ne treba i kada ga nitko ne traži.
Imaš li i ti to iskustvo, dragi čitatelju? Promisli danas iznova, znaš li ti tko si? U što ti ulažeš svoje vrijeme? Hodaš li ispravnim putem, slušajući svoju savjest ili si se i ti pomalo “zagubio”? Gdje se to trebaš promijeniti, vratiti Prvoj Ljubavi? Znaš li kuda trebaš ići, koji je tvoj cilj?
Slušajući glas svoga Stvoritelja, koračajući svaki dan putem koji ti On pokazuje, pa i onda kad taj put nije lagan, kada je pun kamenja i strm, ti se nikada nećeš izgubiti jer imaš Njega koji ide ispred tebe! Prateći Njega mi jasno znam tko smo, gdje je izvor našeg života i kome pripadamo. Svatko od nas, neminovno će na svom životnom putu barem jednom zalutati, skrenuti na stramputicu, no tada će vrlo brzo shvatiti – nije to ispravno, nije to vrijedno, nije to pravi život, želim se vratiti kući! Izgubljena starica je uz pomoć dragih ljudi na kraju vraćena u sigurnost svoga doma. A tebi, dragi prijatelju, od srca želim da spoznaš onu istinsku trajnu sigurnost Stvoriteljeva naručja u koju čvrsto možeš ukorijeniti cijeli svoj život!
