Piše: Marina Ćavar

Kad je prof. Ivančić rekao, na jednom od međunarodnih studija hagioterapije, kako su se hagioterapija i nova evangelizacija rodile „iz krvi, znoja i suza“, mislila sam da je to bilo „onda, u Davoru, prije puno godina, kad su profesor i Zajednica klečali, molili, odricali se, postili cijeli dan o vodi“, i nisam ni pomišljala da bi to moglo imati veze sa današnjom situacijom.

Međutim, kako sam više ulazila u formaciju ZMR, u stvarnost cijele ove stvari, shvaćala sam da sve to ima, itekako, veze sa mnom i sa svakim članom Zajednice.

Bez molitve, posta, odricanja, klečanja pred Presvetim, nema ni nas, niti možemo biti prijenosnici onog što Stvoritelj želi pružiti svijetu.

Vrlo brzo sam to i na svojoj koži osjetila. Kada sam išla bez te discipline i askeze ZMR, nije bilo nikakvih rezultata, čak se znalo dogoditi da sam skoro završila „kao sinovi Skevini“, kako Isus u Evanđelju naziva ljude koji su išli bez ikakve pripreme „izgoniti Zloga“.

Polako sam prolazila kroz taj jedan trnoviti, uski put, koji je bio bolan, pun muke, ali nakon toga, pun neke neopisive radosti i mira. Nakon određenog vremena, sve je to postalo moja dobra navika. Tijelo se na sve priviknulo i samo se budilo u određeno vrijeme na susret sa Stvoriteljem, savršeno funkcioniralo i u težim, fizičkim poslovima dok sam postila itd.

Osjetila sam se kao „Božji vojnik“, koji samo prolazi dobar trening, obuku.

Međutim, ipak, dolazila su stanja krize, i stvarno suza. Gledala sam okolo ljude koji ne čine ono što ja radim svakodnevno i dobro im ide, bili su veseli, zabavljali se, pili, jeli na gozbama, a ja sam vrlo često, ostajala na sastancima Zajednice, nekad i do ponoći, bdjela cijelu noć negdje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, sa ostalim članovima ZMR, dok su ljudi oko mene živjeli sasvim drugu stvarnost. Nekad sam znala biti strašno optužena, a profesor Ivančič je rekao da se ne smijemo opravdati. To je bilo probijanje kroz vlastitu oholost, taštinu, borba s tijelom i psihom. Zar stvarno neću „buknuti“, očitati „bukvicu“ zbog nepravde koju doživljavam i sl.?

Povremeno mi je dolazilo da od svega odustanem, da nema rezultata, da je to sve uzalud, pa što se ja trudim… Znala sam gledati u Nebo i pitati: „ Što ti u stvari od mene želiš, Stvoritelju?“, jer se znalo događati da idem u „petoj brzini“, a auto kao da unatoč svemu, vozi u rikverc…  

Ovih dana duboko sam čeznula za Duhom Svetim. Sve moje molitve su većinom bile upravljene u tom smjeru. Međutim, što sam ja više čeznula, doživljavala sam više kriza, napada izvana, nekih čudnih situacija. Mislila sam hoće li uopće Duh Sveti moći u meni djelovati, usred moje krhkasti, padova i životnih tjeskoba. Ali, nastojala sam ustrajati. „Opet ću te tražiti, kao prije mnogo godina. Opet ću čeznuti i očekivati te…“ 

I jedno jutro, sasvim neočekivano, kad sam se najmanje nadala, čula sam profesorov glas na Minuti za tebe… Recitirao je pjesmu makedonskog pjesnika „Čekaj me, ja ću sigurno doći.“ To me toliko taknulo da sam se rasplakala.  „I kad nitko više ne bude čekati htio, čekaj me.“ Dobila sam odgovor na pitanja upućena Nebu.

Nije važno što nitko drugi oko mene ne moli, nije važno što nitko ne posti, nije važno što se nitko posebno nešto ne odriče. To trebam ja činiti,  ja čekati. 

„I ja ću sigurno doći“, to su bile zadnje riječi pjesme, a ja sam izišla to jutro iz kuće sasvim nova, svježa, s novom snagom, slobodna.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatitza tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete 
pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.