Tomislav Ivančić, Iz knjige Oče

NE UVEDI NAS U NAPAST

(Pomiriti se s Bogom)

Mnogo se govori o pomirenju s Bogom. No uvijek jednosmjerno. U pomirenju se gleda samo traženje od Boga da nam oprosti. Nikad se, međutim, ne pomišlja da i mi trebamo »oprostiti Bogu«. Zvuči to sablažnjivo. Ali istina je da mi mnoštvo situacija u životu osjećamo kao nepravdu koju nam je nanio Bog. U svojoj podsvijesti tražimo da nam se Bog ispriča. Okrivljujemo ga, ili pobožnim uzrečicama prekrivamo svoje proteste protiv njega. Potrebno je zato ne samo moliti Boga za oproštenje, nego i »oprostiti Bogu«. Možda ti se to događa po prvi put u životu. Jednom moraš maknuti taj kamen sa svoga srca. Pomirenje je uvijek dvosmjerno. Kao i vjera.

TEKST MEDITACIJE

Bog me je stvorio. Od njega potječe moje tijelo, moja psiha i moja osobnost. On mi je dao sposobnosti, dopustio je da u mene uđu bolesti i grijesi. Smjestio me u ovu obitelj, postavio za člana ovoga naroda i ove zemlje. Dao mi ovu vjeru i ove mogućnosti života. Svoju situaciju mogu prilagođavati, ali je ne mogu mijenjati. Ne mogu promijeniti svoje tijelo, ne mogu uzeti drugu dušu, ne mogu postati netko drugi. Taj Bog mi je u baštinu dao i smrt. Dopustio da budem u suzama, bolestima, nevoljama, gubicima svojih najbližih, tjeskobama, neuspjesima i svim nebrojenim mukama. Boga sam nekad molio da me oslobodi od svega, ali ništa se nije promijenilo. Čitao sam o njegovim obećanjima u Sv. pismu i uvidio da se ne može uvijek živjeti po njegovim zapovijedima, a to znači da se ne može stići do njegovih obećanja. Tražim ga posvuda, a on se skriva. Kaže da je u Crkvi, a ona me katkad sablažnjava i zbunjuje. Imam dojam da je Bog prijatelj bogataša i onih koji čine nepravde i nasilja, Čini se da on sam naređuje da se čine nasilje. Jedne odabire, a druge odbacuje. Dopustio je da postoje Zli i sva zla u svijetu. Dopušta i sve patnje nevinih tlačenja obespravljenih. On šuti na suze onih koji vape k njemu. Dopušta da neki odu u pakao i zauvijek propadnu. Sve me to zbunjuje. Zar si ti, Boze, dobar? Kako da se pomirim s tobom? O Bože, kako je teško stići do tebe izvornog! Sjećam se kako sam te molio da
spasiš onu osobu koju sam najviše volio. A ti si mi je uzeo. Vidim kako se zla posvuda čine, a dosta je da rekneš riječ i da bude sve dobro. Molio sam te da me oslobodiš od one patnje, a ti si šutio. Kajao sam se i vapio ti da mi oprostiš onaj grijeh, a ti si mi i dalje mučio savjest. Htio sam da mi dopustiš onaj užitak koji mi se činio važniji od čitavog života, a ti mi ga nisi dao. Koliko sam te molio da me promijeniš i da mi se pokažeš živim. I ništa. Zvao sam te da mi budes prijatelj, a ti si me opet mučio mojim grijesima.

O Boze, tako bih ti htio sve oprostiti. Svjestan sam da je to moj ograničeni razum koji te jednostrano vidi i zato sudi. Mora da si sasvim drukčiji. Htio bih biti prijatelj s tobom.
Vjerujem da nisi zao. Zao mi je što te tako osuđujem. Vidim tvoj križ i shvaćam: nitko me nikada nije tako volio kao ti. Čujem odjek tvojih riječi: »Ljubavlju vječnom sam te ljubio!
U dlanove sam te svoje urezao. Ako te otac i majka ostave, ja te nikad napustiti neću« (Iz 43; 49; Jer 31). Tebe sam nazvao prijateljem i izabrao sam te. Htio bih ti biti prijatelj. Ali, kako skinuti sa sebe sve ovo brdo negativnih slika i misli o tebi? Ne, nisi ti takav. Svet si i pravedan i milosrdan. Ti imaš sućuti prema čovjeku, ti ga voliš. Ti nikoga napustiti nećeš. Želim ti vjerovati. Htio bih. Hoću li moći? Pomozi mi, molim te, da ti sve oprostim i da skinem sa sebe svaku zlu misao tebi. Dopusti mi da te zagrlim. Uvjeren sam da će to biti najljepši susret. Ne samo da ti opraštam, nego te i volim. O Bože, Oče moj, prijatelju moj, Isuse, Duše Sveti! Bože moj…!

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Prethodni članakBiti ja
Sljedeći članakDijete – osoba, a ne stvar
Tomislav Ivancic
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre. Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik. Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu. Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na ... (Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)