Piše:Marija, studentica.
Jeremija 30,17
Jer ću te ozdraviti, rane ću ti tvoje iscijeliti, govori Gospodin, jer te, Sione, zovu ‘otjeranom’, jednom za koju se više ne brine nitko.
Riječ Gospodnja je istina. I ovo što je obećao, Bog čini u mojemu životu.
Jer zaista za mene se više ne brine nitko. Vrijeme djetinjstva provedeno u obitelji bilo je puno patnje, ponižavanja, mržnje. Ne mogu se sjetiti nečeg dobrog.
U vrijeme rođenja otac je bio razočaran jer je želio sina. Kad sam imala 2 godine, roditelji su se rastali. Kad sam navršila 6 godina, majka je dovela očuha koji je ponižavao mene i nju. Živjela sam zaista u paklu, stalno svađe, laž, alkohol, ugrožavanja… i tako dalje…
Svi su se nadali da će se moj otac, koji je bio biznismen, pobrinuti za moju budućnost, za studij i tako dalje…Ali kad sam imala 9 godina, otac je umro. Od tada od rodbine sam slušala kako nema novca i da studija neće biti…
Bog je bio sa mnom i tako sam mogla izdržati.
Jednom sam ušla u crkvu i od tada sam počela dolaziti svake nedjelje, čak i preko tjedna. Molila sam… I upoznala Božje Milosrđe: Isus je došao u moje srce i do danas je za mene Božje Milosrđe vrlo dragocjeno.
“Nemoguće” govorili su mi u kući…
Ali Bog je imao druge planove za moj život.
Po završetku škole studirala sam na Katoličkom Sveučilištu Ivana Pavla II. u Lublinu, znanost za obitelj. Po završetku studija radila sam kao psiholog i željela sam više upoznati psihoterapiju, a Providnost me dovelo u Papinsko sveučilište Ivana Pavla II. u Krakovu da studiram teologiju kod profesora koji me potaknuo da odem na studij hagioterapije u Hrvatsku.
Sva ova saznanja za mene su bila iscjeljujuća.Kao i spoznaja da Bog ima plan za moj život.
U Ivanu Pavlu II. našla sam zagovornika, koji se brine za mene kao otac. Gospa je moja zagovornica jer sam rođena na Njezin blagdan. A otkad sam se posvetila njoj “Tota Tua” – osjećam Njezinu nježnu majčinu prisutnost u životu.
Sve ovo vrijeme za mene je predivno, iako ima i dosta teških situacija i borbe. Jer su me često kritizirali, zato mi je studirati jako teško.
Zahvaljujući profesoru Ivančiću, sad razumijem što se to događa. I kad sam počela primjenjivati na sebi svaki dan ono što kaže Profesor: molitva 20 minuta najmanje -čitati Evanđelje -pamtiti Božju Riječ -opraštati -kajati se -obraćati se od zla prema dobru…
Prezbi kaže da se tamo gdje je najteže ne može odustati, nego ići samo naprijed: “agere contra”. I ja sam se borila svaki dan, trudila sam se, primjenjivala hagioterapiju, prihvaćala sam situaciju i sve predavala Božjem Milosrđu:”Isuse, uzdam se u Tebe “.
Hvala Bogu na Njegovom predivnom Milosrđu, hvala na Ivanu Pavlu II., hvala na profesoru Tomislavu Ivančiću.
Stvarno doživljavam kako Bog vodi moj život i čini predivna djela.
Jednom me prijateljica pitala zašto svakodnevno idem u crkvu i na pričest?
Ja sam odgovorila da ne mogu bez Boga, On je jedina moja sigurnost.
