Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić

Tomislav Ivančić, iz knjige Ostati uspravan

MOLITVA JE VRHUNSKA AKTIVNOST ČOVJEKA

Nedavno se u malom društvu povela rasprava o molitvi. Molitva je raspoloženje duše kada ona čezne za usponom u više sfere, da dodirne Boga i tu se odmori. “Stoga”, kaže jedna osoba. “ja molim samo onda kad to moja duša želi. Kada osjetim da mi je teško moliti, da ne mogu, da mi ne ide, tada i ne molim.” Na to se javila druga osoba koja je držala da upravo onda kada je najteže treba moliti. Molitva nije luksuz, nego svagdašnje uspinjanje prema sferama čovječnosti, ljubavi, pravdi, prema Izvoru života, prema Bogu. Molitva nije samo trenutno raspoloženje duše, nije samo povremena čežnja duše da se odmori u Bogu. Molitva je stalno koračanje, disanje duše, to je stalni rad, to je opći uvjet da bi duša mogla živjeti. Stoga se za molitvu treba boriti, u molitvi se treba neprestano uspinjati, prodirati u sve više i više spoznaje i nastojanja.

Treća osoba je rekla da je molitva rezultat Božjeg i ljudskog nastojanja. Čovjek treba napraviti jedan korak. Bog će napraviti drugih deset. Bog je čovjeku dao slobodu, dao mu je snagu i intelekt da mnogo toga može sam činiti. Čovjek nije mehanizam ni puka pasivnost da bi Bog s njime postupao kao da upravlja nekim strojem. Bog je čovjeku dan prirodu da njome upravlja, te tako čovjek može upravljati svojim osjetilnim i psihičkim dijelom da ih pripravi duhovni susret s Bogom. Stoga nije u redu samo očekivati kada će Bog doći, kada će nam duša biti raspoložena za molitvu, ali jednako tako nije u redu da se moramo neprestano truditi, a nikada ne doživljavamo da nam Bog dolazi ususret i da molitva nakon toga postaje lagana. Da smo pravilno molili vidi se po tome što nakon našeg teškog uspona, nakon našeg napora i truda da se saberemo, s Bogom govorimo i priznamo mu svoje grijehe, odjednom dolazi razdoblje izlaska na neku vrstu proplanka gdje molitva postaje lagana, gdje nas Bog uzima za ruku i vodi k sebi.

Četvrta osoba je dodala da moramo biti svjesni da molitva zapravo u nama nadvladava stanje grijeha. Čovjek je trom poput životinje, u njemu je tijelo koje teži prema dolje, u njemu su nagoni koji žele biti zadovoljeni i protiv njegove savjesti, u njemu postoje ovisnosti o zlu i grijehu, o nepravdi i ogovaranju, te zato u njemu postoji i onaj duhovni dio koji čezne da to nadvlada, da ne dopusti da čovjek bude bezočan i nepravedan. No postoji i Zli koji čovjeka napastuje, koji mu zavidi, koji ga želi zaustaviti. Stoga je molitva uvijek napor, pustinja u kojoj se treba boriti, gdje ne treba dopustiti da nas nagoni u svojoj čežnji da budu zasićeni prevare. “Molitvom nadvladavamo svoj niži dio”, reče ta osoba, “ali također se odupiremo zlu i njegovim napastima. Bog želi da se borimo, da sami pokažemo dobru volju, a onda će on doći u pomoć da potpuno svladamo Zloga, unutarnju tromost, lijenost, privrženost užicima i ispunjenju samo nagonskog dijela sebe, a zanemarivanju duhovnog i savjesnog.”

“Moje je iskustvo“, reče jedna osoba, “da mi je uvijek na početku teško moliti. No ima dana kad mi molitva teče kao sunčani dan i kao glazba. Ima dana kada osjećam kao da je Bog napustio moju luku, kao da me više ne obasjava njegovo svjetlo, kao da je otrcao ispred mene i negdje se sakrio da ga ne vidim ali čezne da se potrudim potražiti ga. Bog nas je stvorio bez nas, ali nas ne otkupljuje bez nas, kažu crkveni oci. Stoga mi je jasno da Bog poštuje tu zakonitost da je čovjeku dao slobodu da mu je dao duha da može i sam mnogo toga napraviti. Tamo gdje čovjek ne može, Bog priskače u pomoć. Stoga nije u redu prepuštati se vlastitoj samovolji, moliti samo onda kada osjećamo da nas Bog vodi za ruku, a kada on sakrije svoje lice, kako kaže psalmist, da ne molimo. Kad bismo prestali jesti i piti, kad bismo prestali disati zato što nam to trenutno ne odgovara, tada bismo umrli.” “U molitvi imam dojam“, reče jedna osoba, “da Bogu činim najviše radosti kad molim onda kada mi je teško, kada tražim nove načine uspinjanja. Tada osjećam kako se čitav moj organizam bori u nastojanju da stigne do Boga.”

Molitva je aktivnost čovjekova duha. To je razgovor s Bogom, kaže Crkva. To je susret s Bogom, kaže sveti Ivan Vianney. Molitva je osjećaj duhovne društvenosti naše duše, vapaj za pomoć, druženje s Bogom, krila na kojima čovjek uvijek iznova leti iznad malih, sitnih problema, pomoću kojih nadleti svoje boli, bolesti, depresije i muke, te tako biva pobjednikom. Molitva je dakle, čovjekov i Božji napor. Stoga su sva čovjekova traženja i napori da sve bolje moli nužni. No istodobno je potrebna otvorenost duše da čovjek očekuje pomoć milosti Božje, Božju ruku koja će ga povući još više. Bez našega napora Bog nam ne može pomoći. No bez Božje pomoći naš napor ne može uspjeti. Sveci su odlazili u pustinju i osamu da bi molili. Isus je kasno u noć rano ujutro tražio samotno mjesto da bi molio. Danas ljudi odlaze u samostane, uče meditirati, traže sve bolje načine molitve, jer osjećaju da po molitvi blagoslov silazi na zemlju, zdravlje u naše duše i povjerenje među ljude. Molitva je vrhunska aktivnost čovjeka, najvažniji čovjekov posao i najveća moć u stvaranju novog svijeta. Stoga se isplati svaki napor i ne treba žaliti nikakav trud da bi se naučilo moliti. No uvijek su važni razboritost i napor, dokle god to čovjek može, treba vapiti Bogu i očekivati njegovu pomoć. On nikada ne vara. Bog je uvijek tu da ti pomogne.

Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Meditacija za tebe – Tomislav Ivančić