Piše: Mario Tokić
Jesi li ikad osjetio hladan pogled drugoga? Bezosjećajnost i ravnodušnost, bez da si išta loše rekao ili učinio? Osjećaš li da nekoga smeta samo tvoje postojanje?
Jesi li ikada osjetio ogovaranje ili okretanje leđa bliske osobe, možda one koja te uvjeravala da će uvijek biti tu? Jesi li ikad doživio slom povjerenja? Mnogi smo imali takva iskustva, i već je pisano kako unatoč svemu ostati uspravan, kako razumjeti čovjeka za čije borbe ne znaš koje unutar sebe vodi, kako mu oprostiti i nastaviti živjeti ne noseći teške terete.
Ovaj put glavno pitanje je kako prestati utjecati na to da se ljudi pored tebe osjećaju loše i neželjeno? Svojim unutarnjim postupcima mi ih stavljamo na margine našeg srca i samim time ispadamo iz ljubavi. Što ako si ti onaj koji treba učiniti promjenu i obrat?
U srcu se susreću ljudi. Naše misli samo odražavaju ono što je u duhu. S druge strane svakoga definiraju njegovi odnosi.
Htio bih s tobom podijeliti jedno osobno iskustvo napasti. Radi se o analiziranju. Analiziranju drugih.
Normalno je da svaki kršćanin mora imati kritički stav o svijetu koji ga okružuje pa i prema samom sebi kako bi rastao. U Svetom Pismu piše da trebamo sve provjeravati, a dobro zadržati (1 Sol 5,21), a ipak vrlo je tanka granica da se u tome uđe u analizu koja je usmjerena samo na ono negativno i da se u srcu zadrži ono što nam se ne sviđa. Ono što budi negativne misli, nezadovoljstvo, ogovaranje, bijeg od drugoga, depresiju, ponekad srdžbu i agresivnost, osvetu, inat ili naplatu pravde. Čovjek se gledajući u to negativno zaprlja. Od silnog intelektualiziranja i uspoređivanja sam sebe uprlja, uđe u neku vrstu mraka jer je povjerovao da je zlo jače od dobra, a ono što mu je duh ranije spoznao zaboravi ili zanemari.
U međuvremenu u tom stanju srca donese niz odluka koje nisu u Božjoj volji, kreira naviku u svom umu i tijelu i već je tada prekasno, smjer je određen premda nije svjestan zamke u koju je upao. Takav onda moli Boga, ali nije s Bogom i osjeća da nešto treba mijenjati, da nije u redu da postoje ljudi koji su zbog njega nesretni.
Nemoguće je na nogama prijeći preko rijeke koja nema most, a da se pri tome ostaneš suh. Nemoguće je gledati i analizirati o negativnom, a da pri tome sam ne ostaneš zakinut i zamračen. Nakon toga jednostavno nisi sposoban ljubiti drugoga (ili sebe) i on će u svojim dubinama osjećati pa ovaj čovjek mene ne prihvaća, ne ljubi.
Ljubiti drugoga, bez da gajiš u mislima negativno o njemu znači prije svega sebe učiniti sretnim, a potom i tu osobu. Tada se rađa promjena. Samo tada je moguće izgraditi most do tuđeg srca i gledajući ono izvorno u njemu prijeći na obalu dobrote jer svaki čovjek u sebi nosi i nešto dobra.
Nema čovjeka koji nije potreban ljubavi i prihvaćanja. Spušteni smo na Zemlju i sa nje nam je brzo ići, potreba za prihvaćanjem duboko je ukorijenjena u nama, a tek kad to osjetimo spremni smo se mijenjati bez da nam itko to govori. Svako korištenje sile i svako opominjanje bez ljubavi jednostavno se odbija i sprječava milost da djeluje.
Je li ja još analiziram i sve provjeravam? Da, ali nastojim samo s Isusom! Potrebno je svakodnevno izdvojiti vrijeme, učiti komunicirati s njim i tako začiniti dan neugasivom srećom. Jer ipak samo Isus zna zašto je neki čovjek takav kakav je, što je u najvećoj tajnosti prošao, on zna kakav može tek postati, gdje se krije dobro u njemu, samo on nas može prema drugima ispuniti bezuvjetnom ljubavlju kojom smo i sami ljubljeni.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
