TKO TE DRŽI?
Piše: Lana Poljak Branisavljević
Čovjek je veličanstveno stvorenje svoga Stvoritelja, vrhunac Njegova stvaranja i djela, vrhunska cjelina tijela, psihe i duha. Proteklih tjedana promatram to svoje tijelo, pomalo iscrpljeno od brojnih napora, napadaju ga bolesti, umor ga lako savladava, na toliko mjesta bi trebalo stići, a ne stiže…
Moja psiha kao da u meni viče, moje emocije su kao nikada do sada uzburkane, gledam uplašena lica djece i ljudi oko sebe pri svakom novom podrhtavanju tla, starije osobe evakuirane iz potresom pogođenih područja sa neizvjesnošću u očima, nesigurnost članova obitelji kojima moram javiti da je netko njihov obolio od korona virusa… Pitam se ima li čovjek pravo biti tužan? Smije li biti zabrinut i uplašen? Smijem li zaplakati?

Smijem, smiješ i ti, dragi prijatelju. I Isus iz Nazareta je znao zaplakati, i njegovo srce je znalo biti potreseno i tužno. U svemu tome je nama bio sličan. Koliko puta smo već i mi u svome životu izrekli ono – kada bi me barem mimoišla ova “čaša”, ova situacija u mome životu? I tu nam je učiti od njega.
Kaže sveto pismo: “On uperi tada pogled prema Ocu i kaže: Ali neka bude volja Tvoja Oče!” I to je jedini put kojim nam je ići – podignimo svoj pogled sa zemlje, sa strahota i bolesti i pogledajmo prema Ocu jer ostanemo li zagledani u nemoć ili pak zarobljeni tugom zapravo postajemo nemoćni za život. A na život i za život smo pozvani…

Promotri tko je u središtu tvoga života? Tko te drži sve ove godine koje si do sada proživio? Tko to obnavlja tvoju snagu kada pomisliš da je više nemaš?
S jedne strane promatram krhkost svoga tijela i psihe, a s druge strane zadivljuje me snaga duha koja poput čvrstog stupa drži cijelo naše biće na okupu. I tijelo i psiha i duh od Stvoritelja su nam darovani. Od Njega smo stvoreni i k Njemu idemo. I nije On netko dalek i nedodirljiv. Baš naprotiv?
Spušta se u tvoju i moju stvarnost, prolazi s nama kroz naše svakodnevice, uspone i padove, tuge i radosti. I nikada ne odustaje od nas. Strpljivo čeka da svog pogled podignemo k Njemu. Jedino gledajući u Njega obnavljati će nam se snaga i povjerenje, otvarati prozori nade i rasti sposobnosti da praštamo i ljubimo. Tada ćemo ne samo biti sposobni izdizati se iznad situacija koje nas plaše i zastrašuju, već i drugima biti ohrabrenje i stup na koji se mogu osloboditi.
Želim ti, dragi čitatelju, ovih dana oči pune nade, te čvrsto srce u kojem prebiva Stvoriteljev mir.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.