RAD I ODMOR – RITAM ŽIVOTA
Odmor održava život kao što ga održava i rad.
Odmor zato nije prestanak rada, nego upravo omogućavanje života. Odmor i rad su dva koraka u živo-tu, koji jedan bez drugoga ne postoje. Tko samo radi, brzo će se iscrpiti i nestati iz svijeta. Tko se samo odmara, brzo će očajavati, izgubiti smisao života i postati duhovno mrtav. Znanstvena otkrića, umjetnička djela, duhovni napredak, sva djela ljudske civilizacije i kulture ne nastaju samo radom nego i odmorom. Kako to protumačiti?
Rad i odmor su kao udisaj i izdisaj naših pluća.
Odmor bez rada, ni rad bez odmora, ne mogu postojati. Tko samo udiše, to jest ako samo radi, brzo će se ugušiti od posla. Tko pak samo izdiše zrak, to jest ako se samo odmara, izdahnut će također, on i njegov život. Rad i odmor su kao kucanje čovjekova srca. Srce pogoni krv u sve dijelove organizma, a onda je opet iz njih uvlači natrag. Srce postaje bolesno kad ne može tiskati krv u sve dijelove tijela ili kad je ne može dovesti natrag. Te dvije radnje se ne smiju miješati, one moraju ostati neovisne, ali moraju teći jedna nakon druge. Tada je čovjek zdrav. Ubacivati zdravu krv u svoje organe – to je posao. Ponovno je crpsti natrag da se pročisti – to je odmor.
Tko se ne zna odmarati, jednako griješi kao i onaj koji ne radi.
Tko stalno radi, ubit će se od posla, tko nikad ne radi, ubit će se od nerada i nemara. Stoga odmor nije obično mirovanje i nerad, a ni rad nije ubijanje poslom. Rad i odmor su zapravo ritam čovjekova života. Bitno je ne miješati rad i odmor, ne unositi odmor u rad. Kad se radi, treba raditi čitavim srcem, kad se odmara, to treba biti samo odmor.
Zato se ne smije za vrijeme odmora razbijati glavu o onome što smo radili na poslu. Ili bolje, odmor počinje onoga časa kad smo se potpuno iskopčali iz posla, kad nam odjek posla nije ostao ni u osjećaji-ma, ni u mislima, ni u mašti. Zapazit ćemo to ako u odmoru možemo čuti zvukove oko sebe, uočiti predmete, ako zapažamo njihanje grana, pjev ptica, pjev pijetla, ako smo sposobni zapaziti povjetarac i sve drugo oko sebe.
Odmor nije ni počeo ako smo izišli u prirodu ili u tišinu, a i dalje razmišljamo o onome što smo radili prije, ako pokušavamo u mislima i dalje konstruirati ono oko čega smo se mučili za radnim stolom ili strojem, ako se i dalje premišljamo o mogućnostima nove diskusije. Lijeva noga nikad ne može biti desna, a desna nikad ne ponavlja ono što radi lijeva. Kao što je posao obvezatan, tako je obvezatan i odmor. Produljujemo li svoj posao i u odmor, u bilo kakvom obliku, mi zapravo onemogućujemo odmor, a ujed-no ne činimo ni dobar posao. Time dokraja trošimo svoje energije, pa kad se vratimo na posao nećemo više moći kvalitetno raditi.
Jednako tako, produljujemo li svoj odmor u trenutke kada treba raditi, tada ćemo osjetiti da nam posao postaje sve teži i da nam se čini kako nas stišće vrijeme, te nećemo dovršiti ono što trebamo. Svoje odmorene udove uništavamo ne sjedajući odmah za posao. Ne iskorištavajući ga za posao, svoj odmor koristimo uzalud. Ritam posla i odmora mora biti uvijek čvrsto utvrđen i održavan. Kao što postoje školski sat i školski odmor, kao što je Bog odredio da se šest dana radi, a sedmi se treba odmarati.
Činimo li to radikalno, a to znači ako u odmor ulazimo čitavim bićem i potpuno se opuštamo, te zaboravljamo sve ono što trebamo činiti na poslu, tada ćemo, kada se vratimo na posao, potpuno biti u poslu i načiniti ga vrlo brzo. Zato oni koji stalno rade, naprave malo posla. Kvaliteta i brzina obavljenog posla ne ovise o tome koliko i kako radimo, nego o tome kako smo se odmorili. Velika znanstvena otkrića, kao i umjetnička nadahnuća, ne nastaju samo ra-dom nego i odmorom. Ona dolaze onda kada duša miruje, kad osluškuje prirodu, stvarnost i samog Stvoritelja.
Odmor nije nešto što bi si trebalo priuštiti, nego nešto bez čega uopće ne možemo dobro napraviti svoje poslove, ali ni živjeti.
Kao što postoje noć i dan, tako postoje rad i odmor. Ljudi koji rade danju i noću brzo će umrijeti i njihovi će poslovi ostati nedovršeni. Čovjek koji redovito ide na spavanje i redovito ustaje, on svaki dan napravi onoliko posla koliko je potrebno i onda može uživati i godišnji i nedjeljni odmor. Takav čovjek jest Božji čovjek. Ljudi koji se nikad ne odmaraju, koji rade i nedjeljama i blagdanima, ostave nedovršenu kuću, nedovršeno dvorište, neuređen automobil, brže umiru, češće dobiju infarkt, lakše se posvađaju, rastave obitelj, unište brak te tako razore svoje djelo.
Opasno je kad čovjek stalno radi, a nikad se ne odmara.
No, jednako je tako tragičan i čovjek koji spava i danju i noću. On je već mrtav. On se ni ne odmara, a ni ne radi. Bog nas našim odrastanjem uči da je odmor jednako nužan kao i posao. Čitavo djetinjstvo ne radimo ništa nego se igramo, ali je to priprava za ono razdoblje kad ćemo morati učiti i raditi. Zapravo, u prirodi oko nas i u nama postoji ritam rada i odmora. Tko to razumije, znat će živjeti.
Kad imaš najviše obveza, tad se idi odmarati. A kad si se dobro odmorio, tada pođi raditi.
Suvremeni menadžeri i poslovni ljudi trebaju korjenito promijeniti svoj kalendar da bi potpuno uspjeli u poslu. Ni samo rad ni samo nerad ne uspijevaju. Sklad između odmora i posla donosi radost, sreću i uspjeh.
Pravo objavljivanja je pridržano za Hagio.hr. Knjigu možete kupiti na:
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
