IZMEĐU DUŽNOSTI I IGRE
Posao i odmor često su toliko slični da ih je teško razlikovati.
Kad se čovjek odmara, a kad se umara?
Je li dužnost koju obavlja odmor ili posao, je li posao koji radi uvijek umaranje ili je i odmaranje?
Obično smatramo da je posao ono što nas umara. Ako smo orali na njivi, ako smo morali osam sati raditi za nekim strojem, ako je netko u uredu pisao i izračunavao, ako je netko morao precizno crtati, ako je morao poučavati u školi – tada se on umorio. To je posao nakon kojeg čovjek treba odmor. No, isto će tako netko šetati i vratiti se kući umoran. Netko će pak igrati nogomet i vratiti se kući mrtav umoran. Što je od toga posao, a što odmor? Treba li se nogometaš odmarati od nogometa, treba li se orač ili čovjek koji je došao iz ureda, odmarati od svog posla?
Treba li se odmarati od šetnje?
Netko će nakon rada u uredu poći igrati nogomet da se odmori, drugi će u vrijeme odmora igrati šah. Jedan će u vrijeme odmora radije nešto crtati ili se šetati, cijepati drva ili poći na njivu nešto raditi.
Što je odmor, a što umor, što je posao, a što igra?
Posao je ono što se od nas zahtjeva da rad. Kućanica, radeći u kuhinju, obavija svoj posao. Netko drugi radi u uredu, netko treći na cesti, šumar će se obilazeći šume, itekako naraditi, čuvar će noću bdjeti u nekom poduzeću. Posao je, dakle, nešto čime čovjek zarađuje svagdašnji kruh. Posao je ujedno nešto što je dužnost, što netko mora čini, ne proizlazi iz njegove želje i njegove slobode,
Znači li to da su poslovi i dužnosti isto? Čovjeku je dužnost da se odmara, dužnost mu je da se liječi, dužan je i jesti, ali je dužan držati zapovijedi da ne smije nedjeljom i blagdanom raditi. Očito, posao i dužnost nisu jedno te isto. Postoji posao koji se radi po dužnosti, ali postoji posao koji se radi od radosti, kao što postoji posao koji si je netko izabrao i na kojemu je zadovoljan.
Dužnost je, međutim, ono što je nekome zapovjeđeno, nešto što on treba činiti, nešto što je dobro, čestito i što održava njegov život. Nešto može biti dužnost, a da to nije posao. Nešto, međutim, može biti posao, a da to nije iz dužnosti. Istodobno treba reći da nas dužnost može odmarati, kao što je dužnost odmora, dužnost da liježemo i da se naspavamo, dužnost da se krećemo i da se rekreiramo,
No, postoji posao koji može biti odmor. Cijepanje drva je težak posao, ali za nekoga tko je dugo sjedio za stolom i knjigom, bit će to itekakav odmor. Za vozača taksija vožnja automobilom je posao. No, za onoga tko je pošao automobilom izvan grada da se odmori u prirodi, to je šport i rekreacija.
U životu je najvažnije znati rasporediti odmor i umor. Njemački je isusovac Klein doživio 107 godi-na. Kad su ga pitali kako je to uspio, kazao je da ga je do toga dovela usklađenost između odmora i posla. Ili još bolje, između odmora i umora. S dvadeset godina bio je u ratu teško ranjen. Nakon opрегаcije dugo je bio bez svijesti. Liječnik mu je rekao da će uspjeti preživjeti još neko vrijeme ako se bude čvrsto držao pravila da se pođe odmoriti odmah čim osjeti umor. On je to činio i doživio duboku starost.
Dužni smo se odmarati.
Odmor obnavlja sile koje smo umorom izgubili. On može biti duhovan, može biti psihički, može biti tjelesni.
Nakon tjelesnog umora, koji može nastati pri športu, igri ili nekom poslu, trebamo tjelesni odmor.
Nakon psihičkog umora, koji može nastati igranjem šaha, u nekoj drugoj psihički zamršenoj igri ili pri nekom psihičkom naporu, trebamo psihički odmor. Čovjek se može osjetiti umoran posteći, moleći, proučavajući Božju riječ, hodočasteći i odričući se u svom duhovnom životu. Tada mu treba duhovni odmor.
Dakako, posao je najveći uzročnik umora. Ne samo to, posao može čovjeka učiniti ovisnikom. Dapače, posao ga može učiniti bezbožnikom, da pomisli da sve ovisi o njegovu poslu. U tom slučaju on kao da ne vidi da postoji Bog, ili kao da ne želi priznati da je Bog zapravo gospodar i izvor njegova života.
Pravi život je u tome da čovjek radi svojim rukama, ali istovremeno očekuje od Boga rezultat svoga posla. Čovjek može zasijati njivu, ali o Bogu ovisi hoće li nešto izrasti. Netko može liječiti svoje tijelo. ali o Bogu ovisi hoće li se izliječiti. Netko može planirati svoje godine, ali o Bogu ovisi hoće li ih doživjeti.
Katkad čovjek počne biti toliko bezbožan da smatra da sve ovisi o njegovu poslu i misli da će ga taj sto posto usrećih očuvati mu život. Zato Bog obvezuje čovjeka i zapovijeda mu da se mora odmarali odnosno da ne smije raditi nedjeljom, blagdanom koje mu je Bog odredio. Doista je teško odreći se posla kada nam se učini da nam dobro ide da bi mogli dobro zaraditi, ili kad uvidimo da imamo malo vremena za taj posao, ali kad netko postane gotovo bolesno vezan uz posao i ne može ga se osloboditi.
Doista je često potrebno samog sebe prisiliti na odmor. Potrebno se prisiliti da bismo bili slobodni za ljude, za obitelj, za ono za čim nam duša čezne, za molitvu, za Boga, za život.
Očito je da čovjek živi ovdje na zemlji između odmora i umora, između posla i nerada, između dužnosti i slobodnog bavljenja, između igre i ozbiljnog posla.
Važno je sve to znati uskladiti da bismo živjeli.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
