Pođi za mnom – iskustvo “susreta” s pisanom riječi Tomislava Ivančića

Piše: Kristina Jurković

Papa Pavao VI piše u svojoj enciklici Evangelii Nutiandi (Navještanje evanđelja): “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje ili ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci” (EN41). Kad god slušam Utemeljitelja Zajednica Molitva i Riječ, prezbitera Tomislava Ivančića, bilo kroz izgovorenu ili pisanu riječ moje iskustvo je da me ta riječ uvijek odmara, oslobađa, ozdravlja, obogaćuje, ohrabruje, oživljava… Nekako, nakon svakog mog svjesnog izlaganja svoje duhovne duše tim sadržajima, osjećam se nahranjenom “životom u punini”, iznutra preobraženom i potaknutom za zaokret u mislima, govoru i svakodnevnom življenju. Sve što je govorio i pisao autentično je odgovaralo onome što je uistinu živio i zato mi je njegova riječ bila pitka, imala je slobodan prolaz do moga srca. To me privlačilo, fasciniralo i nekako sve više približavalo, ne samo njemu kao osobi nego i meni samoj ali prije svega osobi Isusa Krista radi kojega je on sve to i činio i neprestano nas k Njemu upućivao.

Zapravo mogu reći da sam profesora Ivančića preko njegove i usmene ali i pisane riječi upoznala najprije iznutra u duhu, prije negoli sam ga uživo fizički susrela.

Tako da i kad smo se jednog dana sreli ja sam imala jasnoću u sebi kako se već poznajemo, ali još više kako imamo nešto zajedničko; a to je naš zajednički prijatelj iz Nazareta – Isus Krist, Bog i čovjek. Slušala sam sve što je profesor Ivančić govorio i pisao zato što je bio istinski Isusov svjedok. Tako da, koju god njegovu knjigu da uzmem u ruke, ona me “susreće” s njim kao autorom, s mojom vlastitom duhovnom dušom ali još više s Onim koga moja duša žeđa i treba, s Jedinim koji je za sebe rekao: Ja sam Put i Istina i Život.

Stoga, između svih, posebno bih istaknula jednu knjigu profesora Ivančića: “Pođi za mnom” – Susret s Isusom na križnom putu, koja i danas ostavlja duboki trag u mome životu.

Moje djetinjstvo i mladenaštvo je bilo na poseban način obilježeno iskustvom patnje, kako one izvanjske tako još više one nutarnje. U vrijeme kada tražiš svoje mjesto pod suncem, odgovore na pitanje zla i nepravde u svijetu i u svom osobnom životu, razloge manjka iskustva ljubavi, bezbrižnosti i nježnosti ta knjiga je mome srcu i mojoj duši bila pravi melem za moje izranjenost. Zlo uistinu može ostaviti duboke brazde u mladom biću koje nije imalo jasnu uputu a još manje snagu i zaštitu da bi moglo neokrnjeno preživjeti okrutnosti svakodnevice. I kao što sam čitajući u to vrijeme Evanđelje konačno susretala i pronalazila Osobu koja me razumije, poznaje, ne osuđuje, želi mi biti prijatelj i otvara mi oči za mudrost života kojom mogu svako zlo pobjeđivati, tako mi je i ova knjižica križnog puta bila svojevrsni putokaz ali i snaga za svaku etapu moga življenja, moga osobnog križnog puta.

Kroz nju sam usvojila istinu da se na ljude nikada ne mogu potpuno osloniti te da je sigurni i nerazorivi oslonac samo Bog, i to onakav kakvog mi ga je objavio Isus a opisao jednom prilikom profesor Ivančić riječima: “Otac sa srcem majke”.

Tako su već tada počeli padati moji okovi ljudskih obzira. Zatim sam se učila hrabrosti i odvažnosti kroz prihvaćanje svagdašnjice, polazeći ususret svome križu a to je bio svaki trenutak moga života, umjesto da sam bježala od njega, skrivala se i samo sažalijevala. Usvajala sam novi mentalitet; ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu. Zatim sam otkrivala slobodu u istini da smije biti slaba, smijem pasti i da moj pad nije kraj te da je bitno samo priznati ga a ne prikrivati kao i to da u padu ne ostanem sama nego da dođem k Isusu. Jačala je moja vjera i povjerenje kroz spoznaju da mi Isus želi samo dobro te da se ne moram oslanjati na svoje ionako krhke snage:

Svaki trenutak traži opredjeljenje, da ostaviš svoje i kreneš za mnom.

Posebno oslobađajuće za mene je bilo kada sam srcem spoznala i u svoj život primijenila mudrost: Prihvati to da smiješ razočarati. Time sam se oslobodila svoje sklonosti perfekcionizmu. Upijajući iznova stvarnost opisanu u knjižici, sve više se bistrila moja slika mene kao čovjeka; ograničenog bića ali neizmjernog u svom razvoju, dragocjenog i ljubljenog. Također moja vjera je sazrijevala u postojanosti budući da je sve jasnije “osvjetljavana” moja slika Boga koji je sama Ljubav, Dobrota, Nježnost ali i moj Štiti, Zaštita, Opravdanje i Pobjeda nad svakim zlom i nepravdom.

Jednom kad spoznaš i iskusiš da više nisi sam i da kroz život ideš s tako nerazorivim Osloncem koji te bezuvjetno ljubi i koji se nikada izmaknuti neće onda je lako prihvatiti i istinu:

Vječnost ćeš živjeti bez križa jer si imala hrabrosti biti na njemu za života. Hrabrost je to – sijati da bi drugi želi.

Promatrajući Utemeljitelja još za života, autora spomenute knjižice, uvidjela sam da je tako živio svoje etape osobnog križnog puta, stoga mi njegov život kao i njegovo djelo ostaju “svjetionikom” i trajnom zadaćom da i ja idem tim putem, putem čovjeka – Atroposa – koji ovom “dolinom suza” hoda “uspravno” i s pogledom “prema gore”.

Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Total
0
Shares
Prev
MEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić

MEDITACIJA ZA TEBE – Tomislav Ivančić

Dio iz knjige: 33 meditacije autora Tomislava Ivančića 9

Next
Korizma nas opominje – Tomislav Ivančić

Korizma nas opominje – Tomislav Ivančić

Transkript napravio: Marinko Banožić Uredila: Lidija Krolo   Korizma


Ovaj sadržaj je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti  za tiskano ili online izdanje. Na taj način postajete i podupiratelj Zaklade hagioterpaija dr. Tomislav Ivančić te pridonosite razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.

Možda će vas zanimati