Povodom godišnjice preminuća 17.2.2024., Tomislava Ivančića, u sljedeći tjedan dana ćemo u javnosti objaviti dijelove iz knjige Razgovori s Tomislavom Ivančićem. Cilj nam je približiti vam lik i djelo ovoga velikog čovjeka.
U malom skromnom Davoru rodio se dječačić. Tko je bio mali Tomislav? Pričajte nam o svom djetinjstvu, svojim korijenima! Kako se postane Tomislav lvančić sa svim onim izvanrednim titulama koje danas imate ispred svog imena?
Selo Davor danas ima više od 2700 stanovnika. U njemu sam se rodio 1938. Prve tri godine živio sam u staroj Jugoslaviji, iza toga četiri godine u NDH, onda u novoj Jugoslaviji skoro pedeset godina, da bih potom živio u domovini Hrvatskoj kao samostalnoj državi. Rodio sam se u obiteljskoj kući u takozvanome Donjem kraju. Najranija moja sjećanja vezana su uz rijeku Savu koja se svake godine dva-tri puta izlijevala izazivajući povodnje, obično u ožujku i studenome. Cijelo je selo izgledalo poput Venecije, i to je trajalo i po tri mjeseca. Morali smo orati, sijati i obavljati druge radove sa zakašnjenjem tako da smo jedva dobivali nešto uroda i teško ga mogli dopremiti prije nego što se voda s polja proširi do sela. Bili smo strahovito siromašni, vladala je bijeda.
Nekada je, prije nego što sam se rodio, stanovništvo sela bilo pola srpsko, pola hrvatsko. Pravoslavne Srbe zvali smo Vlasi, budući da su bili podrijetlom iz Vlaške doline, odnosno doseljenici koje je Marija Terezija tu naselila, jer je to bilo područje Vojne krajine, s obzirom na to da je Sava bila granica s Bosnom, dakle s turskom državom. Oni su se zbog poplava preselili preko Save u Srbac. Katolici Hrvati ostali su u Davoru. U selu se nikad nije čulo da je bilo neprijateljstava, naprotiv, povjerenje je vladalo između pravoslavnih i katolika. Mi smo slavili njihova slavlja i blagdane, a oni naša. I kad su prešli u Bosnu u Srbac, i dalje su nam ostali prijatelji. Nikad nisam osjetio da između Hrvata i Srba mora biti neprijateljstva, dapače, dobro smo se slagali.
Još za vrijeme stare Jugoslavije moj je otac imao dobro namještenje u selu, a poslije također i u Zagrebu. Nije imao neke visoke škole, ali je ipak bio gotovo intelektualac. U selu je osnovao biblioteku, crkvenu knjižnicu, bio je načelnik Općine, svirao u limenoj glazbi, pleh muzici, kako smo mi to zvali, bio je također orguljaš. Doma smo imali veliku knjižnicu. Već kao mali, čim sam počeo hodati, ja sam malo prebirao prstima po knjigama, gledao i divio se toj očevoj knjižnici. Isto tako, bilo mi je drago ponekad sjesti u crkvi kraj njega, dok on svira orgulje.
Sjedio sam tako kraj tate, misleći kako cijela crkva sluša tatu i mene. No, otac je za vrijeme NDH morao pobjeći iz Davora zato što se usprotivio nacistima, Talijanima i drugima jer su htjeli srušiti pravoslavnu crkvu. Smatrao je da je to ukras sela i da tako treba ostati. Zbog toga je morao odseliti u Zagreb, gdje je bio zaposlen.
Mi smo ostali doma, sami. S nama je bio stari bolesni djed koji je 1947. umro, a nakon njega uskoro i baka. Doma je ostala mama s nas troje male djece. U početku je bila tu i moja teta, koja je majka požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića. Sjećam se da smo nakon 1. svjetskog rata, dok je tata bio u logoru, bili jako siromašni. U najranijem djetinjstvu samo sam jednom imao pristojno malo odijelo koje mi je tata kupio. Jedanput sam se u tom odijelu popeo na stolicu da svima pokažem kako lijepo izgledam te rekao:
Sad sam ja mali tata!
Svi su mi zapljeskali. Zanimljivo je da sam se lijepo osjećao čak i u takvim okolnostima.
No, otac je 1945. godine bio uhićen. Najprije je bio u Staroj Gradiški da bi potom bio prebačen u Lepoglavu, a onda Olovnjak, Kukujevce i ostala mjesta. Bio je suđen na osam godina, iako su mu Srbi iz Bosne nastojali pomoći, dokazati da on nije ni za što kriv, ostao je živ i 1950. vratio se natrag. Sjećam se bila je veljača, hladna noć, a on se na saonicama vraća kući. Priredili smo slavlje. Činilo mi se kao da oca nikad nisam ni vidio jer sam imao tri godine kad je otišao u kad je otišao u Zagreb, a tek je povremeno dolazio kući. Znam da smo jedanput, kad sam imao tri ili četiri godine, išli po njega na vlak petnaest kilometara daleko u Zapolje. On je bio u nekoj uniformi jer je radio kao činovnik i u zrakoplovstvu. Dočekali smo ga, pa smo se onda fotografirali i to je bila prva uspomena na fotografiji iz mog djetinjstva.
Zašto krave ne mole?!
Ja sam bio oduvijek jako privržen crkvi. Sjećam se da me, kad sam imao dvije ili tri godine, djed učio moliti. Prije spavanja govorio bi mi:
‘Ajde, Tomislave, moli se, pomoli se prije nego što zaspeš.
U jednom mi je trenutku sve to dosadilo, pa sam ga upitao:
- Pa, zašto se treba moliti?
On mi je odgovorio: - Treba se moliti, svi mole.
A ja ću na to: - A kako krave ne mole?
On se nasmiješio. Postala je to neka vrsta obiteljskoga vica. Od tada su svi bili svjesni kako se ja na neki način opirem, kako tražim razumnost i logiku u molitvi: “Zašto moliti? Zašto vjerovati?”
Sjećam se, također, jednog događaja vezanog uz molitvu, kad sam imao tri-četiri godine.
Mama je otišla na polje brati grah, oko četiri-pet kilometara daleko. Najednom se uzdigla
oluja. Okupio sam nekoliko svojih prijatelja iz susjedstva. Kleknuli smo pred sliku Srca Marijina i Srca Isusova. Tako smo klečeći oko jedan sat molili ono što smo znali: Očenaš, Zdravo Marijo, Očenaš, Zdravo Marijo. Ja sam predmolio, oni molili i to vrlo poslušno, i mama se sretno vratila. Nekoliko mjeseci poslije, padala je opasna tuča, padalo je po dvorištu grumenje veliko kao šaka. Kako će se mama vratiti s polja? Opet sam okupio dečkiće i opet smo molili, molili, molili, i mama je došla zdrava.
Bio mi je izazov doživjeti kako nam Bog tako dragocjeno i rado želi pomoći!
Nastavlja se sutra….
Sva prava teksta pridržana Hagio.hr -u. Zabranjeno dalje objavljivanje, ovim putem zahvaljujemo i autorici knjige Sabrini Čović Radojičić što je nakladnička prava darovala Zakladi Tomislav Ivančić. Knjigu možete nabaviti u Zakladi Tomislav Ivančić.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)
