Potaknuta neki dan brojnim porukama koje su uzastupno stizale jedna za drugom u jednoj whatsupp grupi čiji sam član, kroz glavu mi je prošla misao: “Pa tko to ima vremena toliko tipkati i raspravljati preko mobitela? Pa tko onda radi kada toliki tipkaju?”. Danas čitajući knjigu “Budi odvažan i hrabar” kao da mi naš profesor odgovara: “Najbolje je ako znamo malo reći, a puno raditi. Dok čovjek radi mora šutjeti. Oni koji puno govore očito ili bježe od posla ili nemaju što raditi. Koji se ne žele zaposliti obično znaju puno pričati protiv vlasti i sindikata, protiv roditelja, protiv načina rada i sustava, protiv male plaće i posla.”
Kako je dragocjeno marljivo i požrtvovno raditi, truditi se oko nečega, ustrajno, samozatajno, u tišini. Takvi ljudi ne rasipaju vrijeme, oni su konkretni i uvijek puni jasnoće. Plodovi onih koji marljivo rade nikada ne izostaju i kao da sami progovaraju bez puno objašnjavanja i potrebnih uvjeravanja. Volim trenutke koji su ispunjeni radom i stvaranjem, otkrivanjem novih stvarnosti, susretanjem s ljudima koji mi pune srce i raduju dušu. Žalosne su one minute i sati koji su bili ispunjeni ispraznošću, “praznim” porukama, negativnim kritikama, ogovaranjima, pritužbama, lošim vijestima, svađama…Zabrinjavajuće je kolike minute, sate i dane današnji čovjek provede tipkajući na mobitel ili kompjuter. I sama imam iskustvo kada sam “samo” trebala nešto “kratko pogledati”, a onda kao da mi je netko “ukrao” to vrijeme jer je prošlo puno više od onoga što sam planirala. To je uistinu zamka u koju danas brojni od nas lako “upadaju”. Rad je ono što ispunjava, daje smisao i donosi radost. Lijepo je osjetiti onaj dobar umor nakon cjelodnevnog rada znajući da si dao najbolje od sebe danas, da si se trudio, da si učio, da si nešto novo pročitao, napisao, nešto novo spoznao. Postao si bogat čovjek jer si imao priliku upoznati neku novu osobu ili si pak uvježbao neku novu vrlinu poput strpljivosti, ustrajnosti, marljivosti…
“Malo govoriti, a više konkretno činiti” – to je izazov za svakoga od nas, to je pitanje koje se danas pred nas stavlja: ” Imaš li “praznog hoda” u svome danu? Je li tvoje vrijeme ispunjeno radom? Koliko vremena provodiš tipkajući na mobitel? Koji plodova tvoga rada su vidljivi?”. Vrijeme nam je darovano da ga ispunimo radom i vrijednim sadržajima, onime što će podizati naše dostojanstvo i ozdravljati našu dušu, onime što će nas uvoditi u istinu i povezivati sa Stvoriteljem.
Sjeti se koji put ovih redaka, dragi prijatelju, kada ovih dana budeš posegnuo za mobitelom i osvijesti si što tipkaš, kome pišeš, što čitaš, koje dobro iz toga proizlazi i jesi li spremam ponekad malo, ali mudro izreći, a puno više konkretno činiti.
Born in Zagreb. Married, mother of two children. By profession master of social work, employed at the Retirement Home in Zagreb. As a high school student, in 1998 she came to the Centre for Spiritual Help in Zagreb seeking help in dealing with her own existential fears. At the same time as going to hagiotherapy, she participates in seminars for new evangelization and since then she has been inextricably linked to the activities of the Community Prayer and Word and the Centre for Spiritual Help in Zagreb, where she has been a volunteer since 2000. She is currently working as a hagioassistant.
