Djetinjstvo bez oca

Nastavak iz knjige Razgovori s Tomislavom Ivančićem

Želim samo jedno: biti svećenik!

Sa sedam, sedam i pol godina postao sam ministrant u crkvi. Sjećam se sam svaki dan u pola sedam išao ministrirati, a ako su zornice već u šest ujutro. Bio je mrak, često je bilo hladno. No, ja sam uvijek išao. Znam da sam tada odlučio svaki dan moliti tri i Očenaša da bi moj tata došao iz zatvora. Zanimljivo, kad su me pitali što bih ja želio biti, odgovarao sam:

“Želim samo jedno biti svećenik!”

Kad su me pitali: “A zašto bi želio biti svećenik?”, imao sam samo jednu viziju pred očima: sjesti u ispovjedaonicu, slušati sudbine ljudi i oslobađati ih od osjećaja krivnje, od tog užasa prema Bogu, straha od Boga, od takozvane sudbine i svega u što su ljudi vjerovali. Čeznuo sam sjesti i jednostavno slušati ljude, biti za ljude tamo. Dakle, molio sam svaki dan i nastojao ići i u školu, onako siromašan, u opančićima ili nekakvim papučama koje bi mama napravila od kojekakvih starih šešira i koječega. Znam da sam u školi nastojao biti što bolji, da sam bio redar koji je provjeravao jesu li djeca uredna, jesu li se umili, oprali zube, kakve imaju nokte i slično. Jako sam volio ići u školu.

Djetinjstvo bez oca

No, u trećem-četvrtom razredu ocjene su se pogoršale, u trećem sve same trojke, u četvrtom dvojke. Zašto? Tata je bio u logoru, djed je umro, nije imao tko raditi.

Dakle, ja sam sa sedam, osam, devet godina zapravo morao naslijediti tatu, morao sam rano, nekad u dva sata, ustati da bih išao kositi, morao sam u tri sata ujutro hodati po tri-četiri kilometra daleko po konje da ih dovedem kući, pa onda sa sekom i konjima ići dalje na polje.

Sestra je bila dvije godine starija od mene, a brat šest godina mlađi. Seka, mama i ja išli smo potom na polje i uvijek sam ja morao voditi konja. Mama je bila za plugom, a ja sam vodio konja, a onda i ,,kočijašio”, uprezao konja. Za sve sam se morao brinuti.

Bilo je doživljaja ugodnih, ali i strašno neugodnih. Imali smo kobilu zvala se Julča, koja je bila opasna. Čim joj se netko približi, ona naćuli uši, hoće ugristi ili, ako osjeti da joj je netko otraga, baca se zadnjim nogama. Zanimljivo, na mene se nikad nije naćulila, nikad se na mene nije bacala. Zašto? Ja bih joj svaki put kad dođem k njoj na pašnjak u šaci donio kukuruza, a ona bi zanjištala. Onda bi me pustila da joj stavim ular, da se popnem na nju i išla bi mirno do kuće svih četiri-pet kilometara. Tek bi se pred selo pokušala malo sagnuti da me pokuša zbaciti, ali kad bi vidjela da ne može, pustila bi me. Bila mi je jako draga. Kad sam dolazio u štalu, sjećam se dobro, čim bi me vidjela rzala bi, uživala, znala je da ću joj nešto donijeti. Dakle nije mi zlo napravila, nikada pokazala da ce me ugristi, dok bi druge ugrizla. Jedanput je moj ujak htio na našim konjima nešto dovesti iz šume, a ja sam rekao: Neka ide, slobodno..

Došao je tamo, ali nije mogao kobili prići, morao se vratiti, Reka sam mu da uzme malo kukuruza, onda će vidjeti da će uspjeti. Nekako sam u tom smislu zaista morao igrati malog tatu, a to znači biti gazda kuće. Nije imao tko drugi preuzeti tu ulogu. Pokušavali smo zajednički raditi s drugim obiteljima koje su imale jednog konja, ali sve je to bilo kratkoročno i od male koristi, tako da je sve ostajalo na meni pa sam na kraju morao sve odraditi.

Vodstvo nekoga tko sa mnom ima neki drugi plan

Tako sam morao kositi i voziti sijeno i raditi sve druge poslove s konjima i kolima. Zbog toga sam zaista bio iscrpljen. Zimi je trebalo ići čuvati svinje. Vani zima, mraz, hladno, blato na poljima… Imali smo velike pašnjake, poput nekih prerija, zvali smo ih Baćanska, Crnoglava, Rani grm, Bricin ćošak, Staro polje.

Idem, dakle, u tim opancima, blato do koljena, vratim se kući sav blatan, skinem opanke, malo ih osušim ili ne osušim, sutra ujutro opet kad ustanem, idem istoj odjeći koja se nije osušila. Nismo imali ni čarape, nego neke krpe oko nogu. Takav odem na misu ili na zornicu. Kako sam ostao živ, kako se nisam prehladio, kako nisam dobivao upale pluća, ne znam. Ja sam na to gledao kao na Providnost, vodstvo nekoga tko sa mnom ima neki drugi plan.

Kao sasvim mali bio sam jako boležljiv. Kad sam imao tri godine, išli smo kolima 25 kilometara u Novu Gradišku, da bi me pregledao liječnik. Nešto nije bilo u redu s plućima, sa srcem, s prsnom kosti, ne znam točno. Kad smo izašli od liječnika i sjeli u kola, zasvirala je sirena oglašavajući uzbunu. Pod tom smo uzbunom morali kolima juriti kući.

Dobro se sjećam Drugog svjetskog rata u selu, strašno je bilo. Svaki dan druga vojska dolazi. Jedne noći dođu četnici i odvedu neke ljude. Drugu noć dođu partizani, ubiju četnike i još neke ljude. Mi smo kao mali, kao djeca, morali i to gledati. Domobrani su skoro stalno bili u selu i oni su bili jedina naša sigurnost zato što su predstavljali redovnu vojsku. To su bili naši ljudi iz sela. Bilo ih je lijepo promatrati svaki dan kako se postrojavaju. Sjećam se jedne nedjelje, tata je bio doma, podne je, mi jedemo, najedanput: granate, jedna, pa druga, pa treća, po kući, po drugim kućama. Brzo bježimo u podrum, tata, mama i seka u jednu kuću, brat i ja u drugu kuću, u podrume i tko zna gdje. Partizani prelaze preko Save, domobrani se povuku, a nakon toga, napadnu partizane.

Čiča Anto, eno Sava gori

Jednog je dana oko jedanaest sati, sunce je sjalo, glavnom ulicom u kojoj smo živjeli prolazila jedna partizanska četa. Prozor je otvoren, ja ih gledam, a njihov mi komandant dovikne: Mali! Idi – kaže. – Reci svome djedu da nam donese nešto i da pođe S nama! Djed je bio otraga i šapne: -Šuti!
Ja komandantu odgovorim: Nema djeda!
Reci baki da nam nešto donese.
Ja odem baki, kažem: Bako, ovi hoće da im nešto donesete, da im date nešto za jelo!
Baka će na to: Pa nemamo ni mi što!
Ja se vratim i kažem: Nemamo!
I, oni, na sreću, odu… Ili, po noći, dolazili su partizani i lupali na Vrata:Gazda, otvaraj, ako nađemo da ima neki neprijatelj u kući, znaj, sve ćemo ti zapaliti! Ako imaš u štaglju nešto, zapalit ćemo ti štagalj! Ili: – Gazda, ustaj, imaš li kakav čamac, trebamo se prevesti preko Save!

Dakle, rat sam živio dramatično! No, s druge strane, kao djeca smo ga doživljavali s puno humora. Igrali smo se s ostacima metaka, stavljali ih u pukotine drva, pa smo onda čavlom udarali da opale. Znali smo bacati bombe u vatru, pa gledati kako to puca… Znali smo, sjećam jurišati preko ceste, a ono metak ispred, ali ti se smiješ, ideš prijeko,. Ili dođemo susjedu, čiča Anti, pa ga zafrkavamo:

• Ciča Anto!
• Što je? – on se probudi – što je, dico?
  A mi:
• Eno Sava gori!
  A on izleti na trijemi gleda:
• A luda dico, pa ne može Sava gorjeti! Dakle, bilo je i puno šale. Igrali smo se, znali smo, kako je već koja vojska prolazila. No, Čerkezi su bili najodvratniji, najužasniji, ti su dolazili s kolima i samo plijenili.

Djetinjstvo puno doživljaja kao šipak koštica

Tako sam svestrano iskusio rat. Moje je djetinjstvo od 41. do 45. time bilo ispunjeno. No, još je gore bilo razdoblje od ’45. do ’50. godine. Otac u logoru, gotovo polovina muškaraca iz sela bilo je odvedeno, nikad se više nisu vratili, nikad se o njima nije čulo.. Boljelo je to.

Međutim, dečki iz moga susjedstva i ja, nas desetak koji smo bili više-manje isto godište, puno smo se igrali, ali i radili. Pravili smo male vrtiće, znali smo krčiti šikare izvan sela, plivati zajedno u Savi, ploviti čamcima, čuvati krave. U rano proljeće kad sve tek procvjeta, sjekli smo grane s mladim lišćem kako bi krave imale što jesti. Za Božić smo plovili preko Save, pa išli u brdo odsjeći mali borić da ga donesemo doma. Sve su to snažni doživljaji.

Kad gledam svoje djetinjstvo, imam dojam da je načičkano doživljajima i događajima kao šipak pun koštica.

U svemu je ostao neki osjećaj ljepote, hrabrosti, odvažnosti. Sjećam se kako su se svi sanjkali na mojim sanjkama koje mi je djed napravio, a koje drugi nisu imali. Sjećam se jedne zime kad je došla milicija pretraživala cijelu kuću. Brat, sestra i ja nismo smjeli u kuću, samo je mama bila s njima unutra. Oni traže nešto, jer je tata bio u logoru.

Ostali su nekoliko sati pretražujući, a ja sam zebao strepeći što će biti. Nisu našli ono što su mislili da će naći jer tata zbilja nije imao ništa neprijateljsko. On je imao literaturu koja je pomagala i seljacima i drugima. Bio je član društva svetog Jeronima. On je znao puno pisati, čitati, razgovarati i pomagati.

Nastavlja se..

Sva prava teksta pridržana Hagio.hr -u. Zabranjeno dalje objavljivanje, ovim putem zahvaljujemo i autorici knjige Sabrini Čović Radojičić što je nakladnička prava darovala Zakladi Tomislav Ivančić. Knjigu možete nabaviti u Zakladi Tomislav Ivančić.

Tko je bio Tomislav Ivančić?