Od siječnja do travnja održani su uživo seminari nove evaneglizacije u: Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku, Riijeci, Šibeniku, Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj te online seminari koji su bili za hrvatsko, ukrajinsko, njemačko i englesko govorno područie. Na njima su bili sudionici iz cijeloga svijeta. Donosimo samo neka od iskustava:
U zadnji čas prije nego ću krenuti na seminar sjetio sam se da će prva stvar najvjerojatnije biti pitanje zašto sam danas došao. Tada sam požalio što nisam prije o tome razmišljao. Doista sam htio poći na seminar s konkretnom nakanom u srcu. S obzirom na to da već nije bilo previše vremena za sabiranje i razmišljanje, putem sam pokušavao doći do nekog razloga zašto bih ja došao na seminar, ali ga nisam nalazio. Kad je seminar počeo, pomislio sam da to pitanje možda ipak neće biti postavljeno. No, jest. I odmah sam se zabrinuo, osjetio slabim jer nisam imao neki dobar razlog svoga dolaska. No upravo tada sam jasno vidio: pa zato da ojačam u vjeri, da se učvrstim u Gospodinu, da On učvrsti moje korake na životnom putu, da ne stanem i ne zaustavljam se na tom putu kada osjetim da sam nešto uspješno napravio, nego da stalno idem naprijed. Kasnije me posebno dotakla riječ hagioasistenta “Isus je svakog od nas danas pozvao”. Do sada sam puno puta čuo tu riječ, ali toga dana sam je sasvim posebno doživio, kao da sam je čuo prvi puta, doista sam osjetio, povjerovao da je Isus taj koji me je pozvao. Bilo je to nešto posebno. Tu sam opet osjetio da me Isus voli bez obzira na sve.
Drugi dan najviše me dotakla molitva iscjeljenja. Otkad sam se “obratio” i krenuo pravim putem, mislio sam da sam duhovno ozdravio i da više ne trebam nekih posebnih lijekova. A zapravo, moja spolnost ostala je duboko ranjena. I dok smo prolazili svoje djetinjstvo, gledajući svoje rane, praštajući svima koji su nam te rane zadali i donoseći te rane Isusu i promatrajući kako nas On liječi i prihvaća, po prvi puta mi je doista bilo žao mojih grijeha koje sam počinio na području spolnosti. Uvidio sam zapravo koliko je ta molitva meni osobno potrebna i prihvatio sam poziv moliti je mjesec dana s vjerom da ću doista ozdraviti. Odlučio sam i promijeniti svoju molitvu koja je često bila više formalna, a priznajem da mi je bilo teško odustati od nekih ustaljenih oblika molitve.
Treći dan posebno me se dojmilo pitanje što je za mene Crkva. Zajednicu vjernika nikada nisam doživljavao kao Crkvu, nisam toga bio svjestan. Posebno me dotakla riječ “Crkva je Tijelo Kristovo”, ali tako da Isus zbog toga osjeća svaku našu bol jer mi smo dio Njegovog Tijela. Isus, dakle, osjeća i sve moje boli jer sam dio Njegovo Tijela. I odatle onda proizlazi i svijest o tome da Isus sa mnom suosjeća, hrabri me, bodri me, uvijek je uz mene, i to je opet izraz Njegove ljubavi. Ono što mi je možda bilo najdraže je jedan malo drugačiji način molitve: čuti Isusovu riječ koju je rekao u Evanđelju, držati Ga za tu riječ i očekivati ono što je On obećao. Također i riječ o svetoj Misi. Ona je poziv upućen meni, ali i događaj na koji trebam ponijeti svoje probleme, poteškoće, nerazrješive situacije pred Isusa, osluškivati riječi svetog Pisma i Evanđelja i ponijeti riječ koja posebno odjekne u mom srcu kao odgovor na te probleme s vjerom da je Isus obećao to razriješiti, s iščekivanjem rješenja tih problema.
Ivan Miličić
U tjednu pred seminar, dogodio se jedan smrtni slučaj u obitelji, novi mobitel mi je pao u vodu, serviser ga je rastavio na dijelove i ustanovio da mu nema spasa, izgubila sam mnoštvo važnih podataka, beba od nećakinje je završila u bolnici na kisiku, otac ujutro u subotu je odvezen Hitnom s dijagnozom embolije pluća (već imao teški infarkt prije 15 godina), a sestra mi je još javila da je mami tako loše da misli da će i mama i tata na Cvjetnicu preseliti u Nebo. Nakon toga svega, ipak sam odlučila Boga staviti na prvo mjesto i da ću samo reagirati ako netko od njih umre i da ću ostati na seminaru, bez obzira na sve, jer u pitanju je Europa i svijet, u pitanju je moj odaziv Isusu. Čula sam u sebi samo jednu Isusovu rečenicu: „Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a
ti pođi za mnom.“ U meni je bila borba, ali odlučila sam se za vjernost. Sestra me je pitala kako mogu biti tako mirna, nakon svih ovih vijesti. Nisam joj znala odgovoriti, jer je mir izlazio duboko iz mene. Još tijekom seminara, suprug mi je donio novi mobitel, javili su mi da je mama bolje, a i čula sam se telefonski s tatom, koji je bio miran i mogao razgovarati, te pristao na ispovijed nakon 30 godina.
Marina Ćavar, evaneglizatorica i suvoditeljica seminara
Prijavila sam se za suvoditelja na seminaru kako bih ušla u praksu vođenja seminara nakon završene metodologije za evangelizaciju. Nakon nekoliko seminara na kojima sam aktivno sudjelovala kako bih svjedočila promjenu života nakon obraćenja i potrebe svakodnevnog obraćanja i rasta u vjeri temeljem odgoja u Zajednici kroz formaciju i stjecanje iskustva vođenja seminara i ulaženja u praksu, to mi je postalo veliki izazov. Vrijeme prije početka ovog seminara sve sam predala Gospodinu da on vodi i kada sam ušla u povjerenje Duhu Svetom kao osobi koja potpomaže moju nemoć, tek tada su otpali svi strahovi i otpori u meni. Odricanjem od sebe i pouzdanjem u osobu Duha Svetoga bio je moj ulazak u slobodu svjedočenja bez straha i previše brige kako će sve proći i što ću govoriti ljudima.
Shvatila sam da vodstvo trebam s potpunim povjerenjem prepustiti Duhu koji daje prave riječi i priprema srca sudionika koja se otvore da mogu čuti. Iznenadna neizvjesna situacija sa sinom koji je to jutro progutao staklo i završio u Hitnoj ambulanti unijela je dodatni nemir u moju dušu i osjećala sam se nesigurnom kako ću tako zabrinuta i rastresena stati pred sve te ljude. U trenutku sam shvatila da sama ne mogu nadići tu situaciju nego sve trebam predati Gospodinu da on upravi po svojoj volji. Znam samo da je u mene ušao duboki mir čim sam Isusu predala tu situaciju i osjetila sam trenutno olakšanje.
Iz iskustva s prethodnih seminara shvatila sam da bez Duha Svetog uzaludno je svo znanje i priprema ako u to idem oslanjajući se na sebe. Na putu sam molila i opraštala i u duhu išla do ljudi kojima sam poslana i molila ih da i oni meni oproste površnost i svaki nedostatak ljubavi prema njima. Misao vodilja bila mi je da trebam svjedočiti iskreno i otvoreno moje iskustvo drugovanja s Isusom evanđelja koji je promijenio moj život iz temelja jer mi je pomogao da spoznam da sam ljubljena kći Očeva i da samo s tom spoznajom mogu biti slobodna i sposobna ljubiti i praštati. Samo kad sam oslonjena na Isusova obećanja mogu svladati otpore i oduprijeti se zovu svijeta i ustrajati na ovom putu. Mogu posvjedočiti da sam osjetila ljubav za te ljude i neopisivu radost zbog vidljive promjene na licima sudionika, te povjerenje koje smo dijelili po završetku seminara. U srcu mi se probudila ljubav za sve te ljude s kojima sam dijelila intimu moje duše i svjedočila o Ljubavi koja je snaga i put u novi život. Iskreno svima želim to iskustvo Božje ljubavi i dobrote u koju smo uronjeni.
Bosiljka Badrov
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
