USPORI…
Jedna kratka istinita priča kaže ovako: “Poslovni čovjek, uvijek u žurbi i dogovorima, vičući pozove taksi, uđe u nj i vrlo nestrpljivo poviče: “Vozite najbrže što možete!”. Taksi istog časa pojuri punom brzinom. Malo nakon toga poslovni se čovjek prene. Okrene se prema vozaču i upita: “Jesam li Vam rekao kamo da me vozite?”.” Ne, rekli ste samo da vozim što brže mogu.”, odgovori mirno vozač taksija.”
Dragi čitatelju, a kamo ti “voziš” ovih dana? Znaš li kamo ideš? U što polažeš svoje dane, sate i minute? Juriš li i ti kroz ovaj život pomalo “bezglavo”, baš poput ovog poslovnog čovjeka iz priče? Da li već po navici samouvjereno “sjedaš za volan” ovoga dana i krećeš, a da niti sam ne znaš kamo si se zaputio? Da bi sretno stigao na cilj potrebno je znati oprezno i mudro voziti i pažljivo pratiti i poštivati prometne znakove na putu, zar ne?
U našu duhovnu strukturu upisani su upravo ti “znakovi” koja nas vode u istinu, ljepotu, dobrotu i ljubav. To su prirodni moralni zakoni od kojih smo satkani. Kada ih poštujemo oni čuvaju naš život od svih opasnosti koji nam se mogu naći na putu. Promatrajući čovjeka današnjice sve više mi se čini kako zlo djeluje tako da nas okupira sve brojnijim i brojnijim obavezama, kako je potrebno da sve bude odmah, sada i brzo.
Svi smo nervozni ako moramo malo duže pričekati u redu ili na semaforu, ako nam internetska veza nije dovoljno brza i ne možemo sa par klikova mišem nešto riješiti. Prepoznaješ li možda i sebe u takvoj situaciji? Jesi li svjestan što to tebi oduzima vrijeme da se susretneš sa sobom, sa svojim Stvoriteljem? Što je to za tebe neodgodivo i tjera te da juriš?
Ako svako malo ne zastaneš i ne zapitaš se: a tko sam to ja, kuda koračam, zašto živim, ako ne pitaš i ne tražiš – gdje si Stvoritelju moj, vidiš li me, jesi li tu, juriti ćeš kroz svoje dane bez smisla i bez cilja i u konačnici “izgubiti” ćeš sebe negdje usput. Odluči usporiti kako bi se mogao zagledati u ono bitno, dragocjeno, vrijedno… Vjeruješ li da to možeš?
Neka početak tvog dana započne kao susret oči u oči sa Stvoriteljem, Njemu povjeri sve svoje brige i strahove. Dopusti da te zagrli i da snage za sve što novi dan nosi. Često u danu probaj pronaći trenutke kada ćeš sabrati svoje misli, kada ćeš svemu ostalome reći: stani! Svoje poslove obavljaj smireno, jedan po jedan, jer žurbom i nervozom ionako nećeš puno postići, čak naprotiv. Probaj biti strpljiv i pažljivo slušati ljude koje ćeš susresti, daruj im svoje vrijeme. Kada jedeš nemoj raditi ništa drugo uz to jer i tvoje tijelo treba red.
Pred nama danas stoji novi izazov – znati usporiti, no neka nam to ne bude izlika za lijenost ili nemar, već prilika za red u kojem dopuštamo da duh bude na prvom mjestu… Budi svjestan trenutka u kojem si sada i nauči tražiti mirnoću s kojom možeš činiti ono što trebaš… prepoznaj nisi sam, Stvoritelj je tu, pomaže ti, sve češ stići… On sve daje u svoje vrijeme. Baš onako kako treba biti.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
