Piše: Lana Poljak Branisavljević
ŽIVOT U IZLOGU
Želja mi je bila da ovaj godišnji odmor bude i moj odmor od mobitela. Zadnjih nekoliko mjeseci doživjela sam koliko su me tipkanje po mobitelu, odgovaranje na bezbrojne poruke, mailove, sastanci preko zooma i slične aktivnosti umorili i opteretili. Sve više mi se čini kako je današnji čovjek tako olako svoju slobodu stavio u ruke tehnologije, a da toga često u potpunosti nije niti svjestan. Moderno je da se sve mora snimiti, fotografirati, objaviti, svima moraju odmah biti vidljive snimke onoga gdje smo i što trenutno radimo. Ljudi objavljuju fotografije svoje djece, svojih najbližih, fotografiraju ono što jedu i piju, objavljuju snimke sa svete mise, traže najbolje poze pokraj kipova, građevina, na neki način svoj život stavljaju na pladnju pred druge.
Pitam se, a zašto? Kako čuvamo našu intimu dobivenu od Stvoritelja? Zašto ono sveto i dragocjeno razbacujemo posvuda? Nije li to poput kuće sa staklenim zidovima u koju baš svi mogu zaviriti? Prije nekoliko godina na jednom hodočašću prikom obilaska jedne velebne bazilike sunčeve zrake su tako čudesno obasjavale njene vitraje da me taj prizor jednostavno zapanjio. Brzo sam posegnula za mobitelom i pokušala što bolje fotografirati taj trenutak. Okinula sam desetak fotografija i krenula ih prelistavati da vidim kako su ispale. Bila sam razočarana, nisu to bile “te” boje, nije to bio “taj” odsjaj, na fotografijama nije bilo “tog” nečeg čudesnog i posebnog.
Tada sam shvatila, ovaj trenutak meni je sada osobno darovan, da ga proživim, zamjetim, da me nadahne, da me dotakne. Njega trebam upiti, a ne materijalno pod svaku cijenu zadržati. Ovaj trenutak nije za nekoga drugoga nego je baš za mene. Sam Stvoritelj mi se sada obraća i otkriva u ljepoti, u sjaju, u dostojanstvu, u blagosti.
Umjesto u Njega ja gledam u fotografiju. Donijela sam odluku da želim svim bićem biti prisutna baš u tim darovanim trenucima i ne dopustiti da mi nešto drugo odvlači pažnju. Dragi prijatelju, zastani malo…Zapitaj sebe: “Dušo moja, kako si danas? Je li ti teško? Jesi li umorna? Što te danas obradovalo? Čemu se to nadaš i čemu stremiš? Oprosti mi što te ne čuvam od pogleda drugih, što te olako drugima razdajem, što te ne poštujem…Oprosti mi što te ne čuvam od uvreda i utjecaja zla. Oprosti mi svaku vezanost na mišljenje drugih ljudi i potrebe da se drugima pokažem i svidim. Oprosti mi što svoju intimu jeftino “prodajem” baš kao u izlogu. Želim od danas više vremena biti zagledana u lice moga Stvoritelja koji mi se na toliko načina otkriva i daruje umjesto u ekran mobitela i laptopa… Želim dragog prijatelja uživo susresti, slušati ga kako mi pripovjeda i dijeli sa mnom svoja iskustva umjesto da pregledava fotografije na mojim “statusima”…
Samo čovjekov duh koji je živ dotiče duh drugog čovjeka. Samo duh je stvaran, on daje smisao, sve drugo ostaje slika, privid, jedan klik…Ostavi sada mobitel kući i prošeći…uz more, po nasipu, kroz obližnju šumski puteljak, u parkić pokraj svoga stana…I uživaj u Stvoriteljevom pogledu koji te miluje…
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođena u Zagrebu. U braku, majka dvoje djece. Po zanimanju mag. socijalnog rada, zaposlena u Domu za starije osobe u Zagrebu. Kao srednjoškolka 1998. godine dolazi u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu tražeći pomoć u suočavanju sa vlastitim egzistencijalnim strahovima. Istovremeno uz odlaske na hagioterapiju sudjeluje na seminarima za novu evangelizaciju i od tada je neraskidivo vezana za djelovanje Zajednice Molitva i Riječ i Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu gdje je volonter od 2000. godine. Trenutno radi kao hagioasisten.
