Piše: Ivo Perišić
Nedavno, sjedeći do mene za vrijeme jedne večere u restoranu, upita me jedan prvašić: „Koje je tebi najdraže Isusovo čudo?“ Zatečen pitanjem – jer nikad o čudima nisam na taj način razmišljao, a i nije bilo zgodno u žamoru restorana dugo umovati – rekao sam da su mi posebno draga ona čuda kad netko jako voli nekog drugog pa dođe k Isusu da pomogne. Nabrojio sam kako majka moli za svoju kći (Mt 15, 21-28); kad vojni zapovjednik moli za svoga slugu (Mt, 8,5-13); kad se, ne mogavši od mnoštva doći do Isusa, ljudi uzveru na kuću pa Isusu kroz krov spuste bolesnog prijatelja u nosiljci. A on ga, vidjevši njihovu vjeru, ozdravi (Lk 5,20). Još sam dječaku u par rečenica prepričao onu kad se dvojici učenika na putu u Emaus Isus pridruži pa do tog sela hoda i razgovara s njima. Svejedno, oni ga nisu prepoznali, ali ipak su ga pozvali na večeru. Dakle, bili su ljubazni i velikodušni, neznanca pogostili i tek tada prepoznali da je to Isus. Takva čuda događaju se svima nama svaki dan kad smo dobri, jer onda nam Isus „ugrije“ srce pa smo sretni. Prisluškivala ovo njegova pomajka pa sam je zamolio da djeci prije spavanja pročita ovaj odjeljak s kraja Lukina evanđelja.
Sljedećih dana, dok sam u polju orezivao voćke, stoput sam se prisjećao ovog razgovora i uvijek iznova bivao iznenađen pitanjem iz te pametne glavice. Sva sreća, nikog uz mene nije bilo da čuje kako se sam sa sobom smijem iznova razmišljajući koje sam sve odgovore dječaku mogao ponuditi.
Kad sam, nakon molitve u Zajednici, prepričao ovaj doživljaj, jedna je sumoliteljica predložila: „Možda si mu mogao reći: Ti si najveće i najdraže Isusovo čudo!“ Doista, i to je ispravan odgovor. Dobar dodatak bio bi: Uz tebe, i tvoja sestra je najveće i najdraže Božje čudo. Jer, premda u svemu drugom najveći i najdraži može biti samo jedan, kod Isusa svaki od nas je najdraži i najveći.
