Pripremila: Kristina Jurković
O osmoj obljetnici rođenja za vječnost prof. T. Ivančića, Utemeljitelja Zajednice Molitva i Riječ, u godini jubileja, o pedesetoj godišnjici karizme Zajednice u subotu 15. veljače u prepunoj dvorani župne crkve sv. Mati slobode, Zagreb, održan je Okrugli stol na temu “Obraćenje i Duh Sveti – izvor nadahnuća i djelovanja prof. dr. Tomislava Ivančića”. Program je bilo moguće pratiti i online uz prijevod na četiri strana jezika. Susret je započeo pjesmom zbora Zajednice Molitva i Riječ kojeg su i ove godine obogatili profesorovi studenti iz Frankopanske gdje se Zajednica i počela formirati, sredinom sedamdesetih. Kroz ovogodišnje okupljanje vodili su nas članovi Zajednice Marijan Presečki i Marina Ćavar. Na početku smo uz vizualnu glazbeno-tekstualnu prezentaciju “IN MEMORIAM prof. dr. Tomislav Ivančić (17.02.2017. – 17.02.2025.)”, imali priliku za kratko podsjećanje onoga što je i sam znao isticati kao bitno u svom životu, između ostalog:
Veseli me biti s ljudima, razgovarati s njima, pomoći im da bih mogao razgovarati s Isusom i biti s njime. Negdje od malena meni je Isus Krist bio sve. Njegova majka isto. Mogu reći da je središte moga života zapravo Isus.
Potom smo uz audio prilog prof. T. Ivančića, kratko se podsjetili bitnih istina kao npr. Sve može pomoći ali ako u tebi nije jača sila, božanska, nećeš pomoći čovjeku. Čovjek ne postoji bez Boga. Razdvajanje čovjeka od Boga to je ideologija. Potrebno je razlikovati Crkvu od religija. Crkva je Isus Krist, sve ono što je ostavio za čovječanstvo.
Na početku je govorio Ivica Lulić, dipl. kateheta, predsjednik Vrhovne uprave Zajednice Molitva i Riječ i evangelizator, na temu “Od temeljnog obraćenja do svestrane pomazanosti Duhom Svetim”, ohrabrujući sve okupljene da mogu promijeniti svijet ukoliko prihvate snagu Isusa Krista o kojoj govori prof. T. Ivančić. Sakramenti su u nama, Duh Sveti je u nama ali sloboda koja se nije osobno odlučila za Isusa Krista ona paralizira djelovanje Duha Svetoga. Fasciniralo ga je i pitao se, zašto je prof. Ivančić obraćenik a istovremeno čovjek duha do zadnjeg daha. Uz to bio je neumoran i nikad nije rekao: Ne mogu. Kako je živio tako je i odlazio. Tijelo je bilo krhko ali Duh je bio dostojanstven do kraja. Najvažnije mu je bilo biti s Isusom. Posvjedočio je kako je prof. Ivančić bio marljiv u radu, dostojanstven u sv. misi, blag ispovjednik, volio je promatrati kako Otac stvara svijet odlazeći u šetnje, bio je spreman na mijene i ostavljanje starih formi, dolazio iznova do novih spoznaja, proročanski je bio odvažan u znakovima vremena, u njega je ljudskost bila kao Isusova, nije se hvalio molitvom i postom ali se to na njemu vidjelo, poticao je da se čovjek ne veže za mala prva iskustva nego da ide dalje, vezao se uz Isusa, gospodara njegova srca a najvažnija zadaća mu je bila povezati čovjeka i Oca i Sina i Duha Svetoga – to je evangelizacija.
Uslijedio je audio prilog prof. T. Ivančića o začetku i razvoju hagioterapije. Između ostalog mogli smo čuti: Hagioterapija istražuje temelje čovjeka i svijeta i postojanja. Dakle, ona je temelj za svaku drugu znanost, za svako drugo istraživanje, ona je temelj da čovjeka učinimo čovječnijim. Hagioterapija je budućnost čovječanstva, konačno spaja čovjeka i Boga.
Slijedilo je izlaganje Silve Vrdoljak, teologinje, hagioasistentice i mentorice u hagioterapiji, na temu: “Poziv na duhovno antropološko obraćenje”, u kojem se na početku osvrnula na knjigu “Antropologija patologija terapija” u kojoj prof. T. Ivančić govori da je ovo vrijeme specifično vrijeme potrebita hagioterapije i da i Crkva i društvo ju trebaju prepoznati kao nužnost, kao temelj i onda dodaje da je sve ovo što je on sažeo cijeli život, naporom i žrtvom, sve spoznaje, ali koje su provjerene u praksi, kroz iskustvo, predao Zajednici Molitva i Riječ. Gotovo iz bolesničke postelje je diktirao tu istinu da suvremeni čovjek je zaboravio duha, duh je zanemaren. Tu treba napor istraživanja, obraćenje srca i povjerenja u duha. I zato ovaj poziv na duhovno antropološko obraćenje je nešto tako neizostavno i tako normalno. Jer Benedikt XVI u svojoj knjizi “Kršćanstvo i kriza kulture” jasno govori i vidi da je najveća opasnost u tom srazu između tehničkih mogućnosti ali i moralne snage u nama svima. Točno vidimo; čovjek i želi možda biti drugačiji ali vidi; on nema snage kako da to izvrši. I taj poziv je spas za sve nas. Taj poziv je u nama. I ne bi mi doživljavali, možda sve ove krize, kako suvremeni istraživači govore o antropološkoj krizi, čak neki kažu antropološki lom, da čovjek nije izgubio to svoje središte, znači ispao je iz zakonitosti duha koje je sam Bog upisao u njega. I gdje nam je zapravo izlaz? A on postoji! U povratku na one početne postavke, suvremenim rječnikom rečeno, povratku na svoje temelje ali u svjetlu biblijske antropologije “Tko je čovjek?”.
Ova antropološka, filozofska i teološka pitanja muče itekako današnjeg čovjeka i on se pita: tko je on, kuda ide sa smrću, zašto patnja i bol… Gledajte pitanja; transhumanizma, pitanje umjetne inteligencije, pitanje antropološke vrijednosti spolne razlike muškarca i žene, pitanje dugovječnosti, pitanje o nama samima i što će biti, kuda ide ovaj svijet, pitanje krhkosti braka i obitelji, pitanje uopće smisla, zašto toliko ovisnosti… Sve to nas ponovno doziva da uvidimo da je upravo čovjek, njegova antropologija, njegov identitet poljuljan i ugrožen. I zato i “Dikasterij za nauk vjere” izdao je upravo “Deklaraciju o dostojanstvu čovjeka”. Uvidom u sve ove stvarnosti svi smo svjedoci, kako i Ivan Pavo II navodi, kulture egoizma i kulture smrti gdje su početak i završetak čovjekova života najugroženiji. A čovjek, to temeljno polazište je da on ima urođeno, dato njegovo dostojanstvo i to dostojanstvo se posebno očituje utjelovljenjem Isusa iz Nazareta na ovoj zemlji, gdje je on jasno dokazao tu osnovnu konstituciju čovjeka, dostojanstvo i tijela i duše čovjeka.
I gdje je sad tu hagioterapija? Hagioterapija je nastala u pokretu nove evangelizacije. Ona govori o čovjeku, istražuje njegovu antropologiju s aspekta njegove izranjenosti, traumatiziranosti, patnje, boli, istražuje njenu patologiju, dijagnozu i terapiju. Ona je zapravo središnja, temeljna znanost jer je čovjek antropos a to znači sposobnost gledanja prema gore. Čovjek je središnje biće i najviše biće među svim stvorenjima na ovoj zemlji, vrhunsko biće, kompleksno biće. Sadržimo mrtvu materiju u sebi, biološki život, psihički život, antropološki život i duhovni život i sve smo to.
Hagioterapija kao takva je bit jer je čovjek osoba a osoba je središte sa svim svojim sposobnostima jer to je ono što ga razlikuje od svih živih bića na ovoj zemlji, upravo ta sposobnost duhovne duše.
Ponovno je naglasila kako je o u svima nama, gdje je taj obrat.? Jedno spoznaješ, čak i odlučiš a nemaš snage to provesti. Praksa! I specifičnost našeg Utemeljitelja je baš u tome da je on sve spoznaje išao provjeravati, kako to funkcionira u praksi. Kako postati novi čovjek? Kako taj obrat učiniti? Treba nam zaokret na razinu duha. Intelekt je razina duha koja je viša od razuma i koji spoznaje cjelinu. To može čovjek samo obasjan Duhom Svetim, nikako drugačije. Ovaj poziv je neizostavan i pozvala nas da si posvijestimo; nitko ovdje od nas nije odlučio da će se začeti, kad će se začeti i da se rodi. Sve smo to primili, sve je to dano. To nije naša odluka i naše opredjeljenje da živimo, to je dano. I zato smo biće od drugog. Primili smo i svijet i planine i svemir i sve, sve je to dano. I zato, logika nas tjera i na taj temeljni obrat: Čovječe a poznaješ li ti uopće sebe?
Gdje je taj antropološki lom najveći? Istraživači govore to, kao i znanstvenici; gdje je čovjekova želja postala vrhunska norma, naša želja, znači nema univerzalne istine. Zašto je čovjek razdijeljen u sebi? Nijedna znanost nam to ne zna odgovoriti. Jedini odgovor dobivamo u biblijskom izvještaju; čovjek je razdijeljen kao posljedica praiskonske krivnje, istočnog grijeha. Uslijed čega ograničeni razum ima tendenciju i sposobnost izdići se iznad uma i savjesti. On ne izabire moralnost nego ono što zadovoljava psihu i tijelo. Ograničeni razum i emocijonalizacija svijesti su teške bolesti duhovne duše.
Na kraju zaključuje; kad kažemo poziv na obrat, kad kažemo i odlučimo; idem nešto promijeniti, gdje je ta snaga? Tada moramo priznati sebi, da odluka za promjenom ne ide bez te nutarnje preobrazbe a ona traži susret sa nekim koji je iznad ove uvjetovanosti u kojom svi živimo – samo Isus iz Nazareta. Kako to ostvariti? Koja je to još moć, kako kaže prof Ivančić, “hagioasistent mora otići po lijek”?
Evangelizacija u hagioterapiji je temeljna u hagioasistentu jer ona uopće omogućava da čuješ, da razumiješ ovaj antropološki govor. Evangelizacija i hagioterapija se događa u svagdašnjici, napose u odnosu mene i Boga. U tom odnosu TI i JA događa se moja preobrazba, događa se sve ono što čovjek u potrebi treba. Snaga da čovjeku pomogneš ne da se naučiti. Ta istina se prenosi, kako kažemo, ona “iskra”. I zato duhovna stvarnost se ne može naređivati, zahtijevati, bilježiti, pritiskati… Možemo samo zamoliti kako sebe tako i druge, zamoliti da negdje uz tog Isusa iz Nazareta budemo jedno. Jer kao što je rekao Ivan Pava II u svom djelu “Na putu do Krista”, na nama je jedini put da oslobađamo tu silu i snagu Duha, milosti u sebi, jer imamo zapreke u grijehu, slabostima, u zlu oko nas i u nama. One se očituju kroz naše misli, govor, djela i propuste. Biti hagioasistent znači biti uronjen i supatnik svakom čovjeku jer smo svi patnici.
Slijedeći gost predavač bio je dr. sc. Tomislav Domazet Lošo, znanstveni savjetnik u Laboratoriju za evolucijsku genetiku, na temu “Znanost i Istina” koji nam je svjedočki progovorio: Iz nagovora prof. T. Ivančića dotaklo ga posebno kad je čuo da smo svi pozvani biti proroci. Smatra kako svatko od nas, u svom staležu, ako nešto zna pozvan je objasniti što nam se to događa i mora svjedočiti drugima o vremenu u kom živimo. Kroz svoje izlaganje želio se dotaknuti znakova vremena koje je on prepoznao jer, kako kaže, živimo u jako teškom vremenu kad dolaze velike promjene.
Naglašava kako se Istina mora pisati velikim slovom jer se odnosi na Duha Svetoga koji je Istina i na Isusa Krista koji je Put, Istina i Život. A znanost je ljudska djelatnost i kao takva znanost je podložna greškama. Kakvi su ljudi takva je znanost. Ljudi su kvarni, grešni, takva je i znanost. S druge strane istina dolazi od Duha Svetoga. To moramo imati stalno na umu, ističe. Cilj znanosti je proizvesti znanje ali s druge strane znanje je dar Duha Svetoga i ovo znanje koje znanost proizvodi ono je nesavršeno znanje i ako to znanje nije u Istini, kome onda ono služi. Možda sebičnom čovjeku, ali u gorem slučaju može služiti sotoni. Postoje okultna znanje koje je bolje ne znati. Nije sve dobro znati. Na to moramo jako paziti, upozorio je.
Također postavlja pitanje: Što je znanost bez Duha Svetoga? Znanost bez Duha Svetoga je ideologija. Ne postoji vjera u znanost. Ako vi vjerujete u znanost onda vi vjerujete u idola. Postoji zloduh znanosti a to je kad se klanjamo znanosti kao božanstvu. Mi to ne smijemo raditi. Jedimo se možemo klanjati Istini., Duhu Svetom, Svetom Trojstvu.
Što se dogodilo znanosti u naše vrijeme, tzv. covid kriza koju naziva operacija covid19 koja je u biti bila jedna velika sotonska obmana. I što se dogodilo znanosti u toj sotonskoj obmani? Znanost je umrla. Znanost je danas mrtva. Zašto? Zato što je prihvatila laž. Znanost koju danas imamo ona je uglavnom bazirana na laži i to je strašna stvar ali to je tako. Znam da je profesor T. Ivančić cijenio znanost ali to je znanost od prije, kad smo mogli polagati neku nadu u znanost. Ali ovo što se dogodilo u toj covid krzi tu je znanost umrla. Ali Istina je živa, zato nema problema!
Duboko je istraživao i zanimali su ga svi detalji tzv. pandemije operacije, stoga je detaljno i argumentirano između ostalog obrazlagao proizvodnju umjetnih korona virusa, bioloških oružja kojima smo bili napadnuti na duhovnoj razini, izostanak pravovaljane reakcije odgovornih u Crkvi i društvu, znakove vremena u svezi s tim, neprovjerena, neučinkovita genska cjepiva bazirana na lažima kao drugo biološko oružje što se u međuvremenu sve više razotkrilo (trostruki otrovi na DNA, RNA i proteinskoj razini molekularne organizacije), represije, rezultate toga i nuspojave (tumori, autoimune, genetičke, psihičke i psihijatrijske, duhovne bolesti), plodovi toga (ratovi), antropološki lom (velika transfekcija čovječanstva, transhumanistička inicijacija, upisivanje negenetičkih poruka u DNA i RNA molekule kao nosača informacija, antropocid). Zbog okultne naravi mRNA i DNA cjepiva na kraju podsjeća da ako je čovjek bio u kontaktu sa nečim okultnim potrebna je ispovijed i molitva Isusu da nas oslobodi i iscijeli od tog zla. A svjedočanstvom, postom i molitvom možemo spriječiti daljnja djelovanja zla, na kraju zaključuje.
Kao gost predavač okruglog stola pridružila se i izv.prof.dr.sc. Kata s. Amabilis Jurić, koja je progovorila na temu: “Prof. dr. sc. Tomislav Ivančić – svjedok, profesor, teolog, mentor.” Podsjetila nas je na bogatu biografiju profesora T. Ivančić i pored ostalog istaknula kako je bivajući usmjeren na osobu Duha Svetoga samo iz iskustva sa živim Bogom mogao i drugima o njemu govoriti. Kao vjerodostojni svjedok isticao se kao poslužitelj Istine, graditelj jedinstva, revnošću Duha s gorljivošću svetih. U sebi je spojio mnogostrukost različitih darova, imao bogat i svestran život čiji plodovi su utkani i u naše kršćanske živote.
Slijedilo je izlaganje Petra Barun, dipl. theol. na temu “Teolog nove evangelizacije (Oblikovanje vjernika laika u evangelizaciji Crkve i svijeta)” gdje je progovorio o tome zašto je prof. T. Ivančić teolog nove evangelizacije, onaj koji ide ispred svog vremena i kako je uvodio laike u novu evangelizaciju.
Posebno naglašava golem terenski evangelizacijski rad i istraživanje što se ne može naći kod ni jednog živućeg evangelizatora, zatim njegov globalni pogled na Crkvu i da je bio inspiriran koncilskom vizijom Crkve tako da je čak laike upućivao na čitanje koncilskih dokumenata a nije se bojao evangelizirati u okolnostima komunističkog režima kada je i formirao laikat.
Potom je govorila Nevenka Bohaček, dr. anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja, hagioasistentica i predsjednica Centra za duhovnu pomoć u Zagrebu na temu: “Duhovno-antropološki pristup, put do cjelovitog zdravlja čovjeka” i tom prilikom posvjedočila kako osobno tako i na primjerima drugih kako vjera i duhovnost mogu izliječiti ono što medicina ne može. Pri tome je istaknula kako je somatska medicina bez antropološke medicine kao čovjek bez duše. Također, kako je bitno odvratiti čovjeka od zagledanosti u bolest i pokazati mu što je sve zdravo na njemu. Tada će i lijek pomoći.
Na kraju je Ljerka Jurkić, prof. hrv. jezika i književnosti i evangelizatorica, na temu “Od očaja do smisla” kratko posvjedočila kako joj je pomogla duhom natopljena knjižica prof. T. Ivančić “Za bolji svijet” dok je samo čitala njen predgovor i time bila prenesena iz tame i očaja u svjetlo i smisao.
Uslijedilo je euharistijsko slavlje u crkvi sv. Mati slobode, koje je predvodio požeški biskup, u miru, dr. Antun Škvorčević.
