I MUKA IMA SMISAO
Jedna nizozemska poslovica kaže: “Bog daje hranu svakoj ptici, ali joj je ne baca u gnijezdo.”
Svaki čovjek je kao na dlanu Svevišnjega. Brižan Stvoritelj darovao nam je roditelje koji se za nas brinu, kuću, domovinu i prijatelje. Dao nam je tijelo, odijelo, hranu i rad. On nam je dao život i sve što je potrebno da bi se taj život održao. No Bog od nas zahtijeva napor, rad, znoj. Bog ne baca svakome od nas hranu u usta, nego zahtijeva da je sami uzmemo. Bog ne dolazi da nam uredi frizuru, daruje novo odijelo, on ne hrani naše domaće životinje i ne pere automobil. Bog nije htio umjesto nas graditi ceste, posjećivati bolesnike i pomagati uhićenima u logorima. Bog nam je darovao sposobnost da to sami možemo činiti. Bog je htio da budemo njegovi suradnici i sustvaratelji. Stvorio nas je slobodne i razumne, darovao nam mogućnost za rad, stvorio nam ruke i sve što je potrebno da bismo zaradili svagdašnji kruh, napravili ili nabavili odijelo, da bismo imali sve što je potrebno za dostojan život.
Iz toga zaključujemo da je prvi čovjekov zadatak raditi. “Tko ne radi neka i ne jede”, rekao je sveti Pavao. Tko se ne trudi neće ni imati. Tko očekuje da će mu drugi nabaviti i dati hranu, tko misli da je država dužna svakom čovjeku osigurati pomoć bez rada, taj više ne angažira sebe, nego sve očekuje od drugih. Previše je ljudi u demokracijama koji se oduševljavaju za proteste, štrajkove, velike ulične prosvjede, a premalo onih koji su spremni potruditi se da stvore poduzeće, da rade i obrađuju zemlju, da razmišljaju na koji
način mogu preživjeti. Bezbrojni su ljudi na burzama rada koji ne žele primiti poslove koji im se nude, jer zapravo žele živjeti od socijalne skrbi.
Mnogo je takvih koji su naslijedili novac od oca te ne rade, koji nisu naučili raditi ili traže da se za njih brine netko drugi. Mnogi prigovaraju da su male mirovine i plaće, nizak životni standard, da je sve skupo pa ne mogu kupiti ono što žele, ali nemaju volje pokušati zaraditi, pomoći skupljati ljetinu na poljima, u obiteljima čuvati djecu, angažirati se, biti korisni. Ima ljudi koji neće primiti u podstanarstvo mladu obitelj jer ima djecu. Ostat će bez novca, uzdržavanja i kruha samo da sačuvaju nepravedni mir.
Ima ljudi koji se boje osnovati poduzeće ili započeti neki posao jer im se čini da je to nesigurno. Oni prepuštaju drugima trud oko sigurnosti, a sami ostaju sigurni u svome neradu. Velike se skupine građana na Zapadu bore protiv rađanja djece jer drže da imaju pravo na svoju slobodu, na svoj nerad, na to da budu beskorisni i da ne daju sljedećim generacijama mogućnost dolaska na zemlju. Njima je važnija komotnost od smisla života i od svega što daje radost u životu. “Tko ne zna samom sebi reći ‘ne’, ne može ni Bogu reći ‘da”, kaže veliki književnik Herman Hesse. Albert Einstein je rekao:”Dobri i pravedni ljudi mogu biti ne znam kako bespomoćni, ali samo oni čine život vrijednim.” Kada se borimo ne za svoju komotnost nego za pravdu, da više zaradimo i radimo, kada se potrudimo da svijet bude bolji, a ne tražimo od drugih da ga učine boljim, tada će među nama biti više pravde, slobode, mira, radosti i zadovoljstva. Jer nije vrijednost i ljepota života u užicima.
Sveti Bonaventura kaže: “Jedna ti muka može donijeti više koristi nego tisuću užitaka.” Sve što od tebe traži angažman liječi te, čini te zdravim, dostojanstvenim, dragocjenim i zadovoljnim čovjekom. Ljudi koji žive od drugih, koji traže da im drugi služe vječito jauču, uvijek su nezadovoljni, sve kritiziraju, nitko im se ne sviđa, ništa im ne vrijedi. A zapravo je samo u njihovim srcima ono što ne vrijedi. Ljudi koji ništa ne rade, već sve očekuju od drugih – nikome ne koriste, a sebe razaraju.
Duhovna obnova polako dolazi pred pragove naših kuća i domova. Ona će posebice u tom pogledu morati napraviti velik i snažan zaokret.
Ovaj članak je besplatan. Ako želite pročitati više sadržaja, odnosno cijeli časopis možete se ovdje pretplatiti za tiskano ili online izdanje.
Informaciju kako postati naš suradnik ili podupiratelj Zaklade hagioterapija dr. Tomislav Ivančić možete pronaći ovdje te tako pridonijeti razvoju hagioterapije i ostvarenju naše vizije.
Rođen je u Davoru 1938. godine. Nakon filozofskog i teološkog studija u Zagrebu i Rimu zaređen je 1966. godine za svećenika zagrebačke nadbiskupije. Postigavši magisterij iz filozofije i doktorat iz teologije na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, vraća se 1971. godine u Zagreb gdje postaje profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pročelnik je katedre fundamentalne teologije, bio je jedan od urednika Bogoslovske smotre.
Područja njegovog znanstvenog rada su filozofija, teologija i književnost. On istražuje odnos filozofije i teologije, vjere i znanosti, ateizma i religioznosti, objave i vjere, Crkve i crkvenih zajednica, kršćanstva i religija, fenomen sekti i pitanja teološke epistemologije. Osobito područje njegova zanimanja je istraživanje čovjekove egzistencijalno-duhovne dimenzije, gdje otkriva način suvremene evangelizacije te nužnost razvoja duhovne medicine, koja je uz somatsku i psihičku nezaobilazna u cjelovitom liječenju čovjeka, a osobito u liječenju duhovnih bolesti i ovisnosti. U tu svrhu razvio je metodu hagioterapije i osnovao 1990. godine u Zagrebu Centar za duhovnu pomoć čiji je predstojnik.
Od 1971. godine uz rad na fakultetu bio je studentski vjeroučitelj u Zagrebu, inicijator molitvenog pokreta unutar Crkve u Hrvata, osnivač vjerničkog društva pod imenom Zajednica Molitva i Riječ (MiR), te voditelj brojnih seminara za duhovnu obnovu i evangelizaciju kod nas i u inozemstvu.
Nakon završetka studija i znanstvenog doktorata iz fundamentalne teologije na …
(Nastavak pročitajte na https://hagio.hr/tomislav-ivancic/)